Dijabetes se općenito smatra tihim ubojicom svjetskih razmjera i jednom od najkarakterističnijih porpatnih pojava suvremene civilizacije

Dijabetolog međunarodnog ugleda Mladen Vranić otkrio da pozitivni stres liječi šećernu bolest. Dijabetes je danas jedan od najvećih svjetskih zdravstvenih problema, ali ne samo bogatih već i siromašnih zemalja, gdje stanovništvo trpi zbog nepravilne (uvezene) prehrane od koje se lako deblja, piše Vjesnik

Neki oblici stresa sprječavaju nastanak šećerne bolesti, tvrdi prof. dr. sc. Mladen Vranić, redoviti član Kanadske akademije znanosti i umjetnosti, dopisni član HAZU i redoviti profesor fiziologije i medicine u Torontu, dakako, hrvatski đak.

Ovih dana održao je u HAZU predavanje »Molekularni mehanizmi preko kojih vježbanje i, neočekivano, neki oblici stresa sprječavaju nastanak šećerne bolesti«, kojim je hrvatskoj dijabetološkoj struci predstavio temeljna istraživanja o dijabetesu u vezi s tjelesnom aktivnošću i stresom. Opće je poznato i prihvaćeno da vježbanje može tu bolest držati pod kontrolom, odnosno razinu šećera u krvi. Ali stres?

Dijabetes se općenito smatra tihim ubojicom svjetskih razmjera i jednom od najkarakterističnijih porpatnih pojava suvremene civilizacije. Znanstveni rad Mladena Vranića, jedinog Kanađanina koji je dobio najprestižnije nagrade Američkog dijabetološkog društva za životno djelo, tvrde u HAZU, impresivan je. Među ostalim, razvio je metodu za kvantitativno određivanje hormonalnih interakcija u regulaciji metabolizma šećera i u patogenezi dijabetesa. Odredio je važnost interakcije glukagon-inzulina u normalnom metabolizmu i u osoba s dijabetesom.

Njegova stajališta o čimbenicima koji određuju utjecaj tjelesne aktivnosti u oboljelih od šećerne bolesti opće su prihvaćena. Otkrivši da se jedan od važnih hormona u regulaciji razine šećera u krvi (glukagon) proizvodi i izvan jetre, utjecao je na promjenu shvaćanja u endokrinologiji.

Vranić je rođen u akademskoj obitelji u Zagrebu 1930. godine, gdje je završio studij medicine i doktorirao, a 1963. godine odlazi u Toronto na poziv prof. dr. sc. Charlesa Besta, jednog od pronalazača inzulina. Danas je sveučilišni profesor u Zagrebu, na Karolinskom institutu u Stockholmu, član je Kraljevskog koledža liječnika i kirurga u Kanadi, pozvani predavač na oko 150 svjetskih sveučilišta...

Na predavanju u HAZU, govoreći o tjelovježbi radi regulacije šećera u krvi, rekao je da to mora biti jedan sat hoda pet dana tjedno. To je laboratorijski dokazano: štakor se, zahvaljujući trčanju i popratnom, dakle dobrom stresu, riješio induciranog dijabetesa. Dobri ili lagani stres kod ljudi je i svakodnevni posao, škola, odlazak na posao koji uključuje i tjelesnu aktivnost i popratni stres. Pritom se gubi i na težini koja je sama po sebi jedan od glavnih rizika za dijabetes. Loši stres je dugotrajno loše osjećanje izazvano teškom zbiljom, primjerice ratom, smrću člana obitelji i drugim nesrećama. Taj stres remeti rad svih organskih sustava, jer, uvjetno rečeno, smiruje, odnosno smanjuje tjelesnu aktivnost i potiče na debljanje. Taj sindrom, napominje Vranić, iako nije statistički potvrđen, uočava se kod naših branitelja s PTSP-om, a i mnogi kanadski vojnici imaju te posljedice nakon povratka iz Afganistana.

Kako zapravo djeluje pozitivni stres? Najvažnije je to što snižava razinu kortizona u krvi, hormona koji djeluje protiv inzulina, objašnjava Vranić. Normalne količine kortizona potrebne su organizmu, jer općenito reguliraju metabolizam i imunološki sustav, stimuliraju mozak, itd. Povećane doze u dužem razdoblju, pokazalo se na životinjama, oštećuju mozak, pogotovo u regiji povezanoj s pamćenjem, odnosno kognitivnom funkcijom. Pozitivni stres i tjelovježba imaju još jedno vrlo važno djelovanje na gušteraču - smanjuju oksidativni stres. O tom se fenomenu, povezanom s drugim zdravstvenim problemima, danas mnogo govori i piše. U osoba sklonih dijabetesu, tvrdi Vranić, pojavljuju se blage, ali kronične upale gušterače, a tjelovježba i stres povezan s tjelovježbom znatno ih smanjuju.

Dijabetes je danas jedan od najvećih svjetskih zdravstvenih problema, ali ne samo bogatih već i siromašnih zemalja, gdje stanovništvo trpi zbog nepravilne (uvezene) prehrane od koje se lako deblja. Tom pojavom raste i broj oboljelih od šećerne bolesti, pa će se za 25 godina, nastavi li se ovim tempom, broj dijabetičara u nerazvijenim zemljama povećati tri puta, a dvaput u razvijenim. Poseban strah je zbog sve deblje djece s popratnim dijabetesom tipa jedan. U suvremenim se obiteljima ne jede za stolom, već u fast food restoranima, a kod kuće se sjedi pred televizorima i još opasnijim - računalima...

Dijabetolozi nastoje utemeljiti pokrete »jedan sat hodanja na dan pet puta tjedno« i »prehrana s man je kalorija«, ali to im (još) ne uspijeva, jer loši stresovi povećavaju potrebu za hranom koja »usrećuje«, a i vremena za vježbu sve je manje. Sve je to američki način života, gdje se (što je tendencija i kod nas) u tržne centre ide automobilom, namirnice se trpaju u kolica s kotačićima, pa autom voze kući, a dobar dio dana provodi se pred televizorom s bocom piva u ruci. Vranić kod Amerikanaca i Kanađana vidi još jedan problem, na koji upozorava i nas: u restoranima se serviraju golemi obroci od kojih bi se najelo dvoje-troje ljudi. Smanjite obroke, poručuje i podsjeća na to da se fino jede u Francuskoj, gdje je i manje debelih i oboljelih od šećerne bolesti.

Presađivanje beta-stanica
Mladen Vranić smatra da liječenje dijabetesa matičnim stanicama neće biti moguće još desetak godina. Kod gušterače je problem u finoj regulaciji izlučivanja inzulina. Ne uspostavi li se ta regulacija kao što je u prirodi, matične stanice mogu postati inzulinski tumor koji je obično smrtnonosan. Ključna istraživanja stoga su na sprječavanju malignog razvoja matičnih stanica te na polju imunologije. Imunološki sustavi pojedinih bolesnika s dijabetesom prepoznaju vlatite stanice kao neprijateljske i uništavaju ih, a to se događa i s presadcima stanica za proizvodnju inzulina. Nastoji se otkriti kako to spriječiti i time bi se dobilo kvalitetno rješenje. Što se tiče presađivanja beta stanica iz kadavera (potrebne su tri donirane gušterače za jednu transplantaciju), što je također jedno od polja istraživanja liječenja dijabetesa, potrebna je snažna imunosupresija, lijekovi koji mogu biti opasni za druge organe. U Edmontonu u Kanadi tome su se pridavale velike nade, ali se pokazalo da nakon pet godina sve transplantirane beta stanice umiru. Još se ne zna zašto, je li riječ o imunološkoj reakciji koju je nemoguće kontrolirati ili nešto treće, ali to je razlog što je zasad još najbolje rješenje presađivanje organa, gušterače, paralelno i bubrega oštećenih zbog šećerne bolesti.