U početku se uplašite takvih misli. Zapravo, ne želite ostati sami. Ne želite nekog novog. Volite osobu s kojom ste. Pa zašto onda o tome razmišljate?

Ulovili ste se u zamišljanju situacije koja više ne uključuje vašeg životnog suputnika? Simulirate život u kojemu se budite sami, doručkujete sami, sami odlazite na posao, s prijateljima odlazite na piće bez ikakve obveze kasnije navečer? Sretniji ste, zadovoljniji. U jednom od takvih dana upoznajete nekog novog?

U početku se uplašite takvih misli. Zapravo, ne želite ostati sami. Ne želite nekog novog. Volite osobu s kojom ste. Pa zašto onda o tome razmišljate? Zašto ste uopće bez ikakvog povoda počeli i zamišljati takve situacije. Ništa se nije posebno prethodnih dana dogodilo. Svaki dan nalikuje na prethodni. Nema razloga. Ustvari nema svjesnog razloga. Vaš mozak vam je počeo slati te ideacije, zamišljanja alternativnih života koji ne uključuju vaše voljeno drugo.

Ponekad je bolje s malo opsjene začiniti ljubav koju imamo

Zasad to još nije ništa ozbiljno. Može ostati na tome, a može i nestati. Međutim, može se i pogoršati. Drugi simptom je preispitivanje dobrih i loših stvari u vašoj vezi. Treći simptom je iritiranost. Počinju vas živcirati sitnice, svakodnevne stvari koje ranije niste ni primjećivali. Kad sva tri simptoma djeluju zajedno, postaje opasno. Prije ne biste ni pogledali nekog drugog, a sada tražite izlaz. Ili nalazite izlaz, možda u nekom drugome ili sve odjednom prestaje, vrati se na staro i volite kao što ste voljeli u početku.

Pravo pitanje, zapravo, nije zbog čega vam se prethodno navedeno počelo događati ili se prestalo događati, nego zbog čega se ne događa neprestano. Mozak je nevjerojatna stvar. Čine ga 100 milijardi neurona i još veći broj glija stanica. Iako su do danas pametni ljudi razotkrili mnoge njegove funkcije, još ih je mnogo više ostalo nerazjašnjeno. Zašto, dakle, iako se ništa ne mijenja, odjednom počinjemo zamjećivati stvari koje su nam prije bile normalne i bezazlene.

Jedna složena riječ: samozavaravanje. Sve nas naši mozgovi tjeraju da se svakodnevno više ili manje samozavaravamo. Prolazimo kroz život vjerujući da smo malo pametniji no što jesmo, malo ljepši no što jesmo, nešto uspješniji no što jesmo i u donekle sretnijoj ljubavnoj vezi no što smo zaista. Malo, ali dovoljno. Pokazalo se da je samozavaravanje zdravo - naš mozak brine o nama, a da nismo ni svjesni. Kada bismo se svakodnevno suočavali sa stvarima kakve su zaista, životi bi nam bili mnogo turobniji, dani mnogo tugaljiviji. Depresija je u neposrednoj vezi sa samozavaravanjem. Što se manje samozavaravamo, to smo depresivniji.

Međutim, samozavaravanja ne smije biti previše jer će nas okolina prozreti i malo nam se podsmjehivati, a nama neće biti jasno zbog čega. U romantično-ljubavnim proznim i filmskim uracima, pogotovo televizijskim sapunicama, čest je moment osobe koja posljednja shvaća da je u pogrešnoj vezi, da nije voljena koliko voli, a publika svake minute zabrinuto proživljava to njezino neshvaćanje.

Koliko se svatko od nas samozavarava? Nitko u Hrvatskoj nije proveo takvo istraživanje, ali možemo pokušati doći do njega posrednim putem. Vjerojatnost da se malo više ili malo manje zavaravamo je 50 posto. To je kao bacanje novčića, pismo - glava!

Samozavaravanje je karakterna osobina. Ne zavaravate se oko tri stvari, a oko sedam ne. Oko svih stvari se samozavaravate otprilike jednako. Samozavaravate li se manje oko ljubavi u vezi, tada se samozavaravate manje i oko mogućnosti promjene političke i gospodarske situacije nabolje.

Što se manje samozavaravamo, to smo depresivniji

Poznato je da nam je iz godine u godinu sve gore, da sve teže živimo. Jednako tako nas je od izbora do izbora 50 posto u sjeni. Nas 50 posto se tradicionalno manje samozavarava jer ne vjeruje da u ponuđenoj ergeli kandidata postoje oni koji naš život mogu značajno učiniti boljim, našu zemlju privlačnijom. Zbog toga ne izlaze na izbore. S druge strane, drugih 50 posto nas se tradicionalno malo više samozavarava i izlazi na izbore uvjereno da nešto mijenja. I to je tako bez obzira što nam je sve lošije.

Mnogi mudri ljudi u povijesti, od mračnog i tugaljivog Heraklita do njegovog još depresivnijeg, 24 stoljeća mlađeg učenika Nietzschea, znali su da kvalitete osobina potrebne za uspješno vladanje nisu kvalitete osobina potrebne da bi se u demokraciji osvojio vladajući položaj. Ustvari, te dvije skupine kvaliteta su dijametralno suprotne. To je tako, ali ne možemo bolje. Demokracija je najbolji od nužnih sustava, a demokratska država najmanji od mogućih neprijatelja.

Samozavaravati se više ili manje? Nagovoriti drugih 50 posto da prestane ići na izbore? Ne, nego nagovoriti prvih 50 posto da počnu izlaziti na izbore. Bolje učiniti nešto pa pogriješiti nego ne učiniti ništa, rekao je jednom Tony Soprano. Možda se nešto i promijeni. Naglašavati samo loše stvari u vezi, zanemarujući mnoge druge dobre? Ako nije baš ozbiljno loše, možda je bolje s malo opsjene začiniti ljubav koju imamo. Možda se i zaista poboljša jer sami sa sobom nećemo osnažiti ljubavni odnos. Malo samozavaravanja nikome ne škodi, a dva zadovoljstva više su no jedno.