Ideja o postojanju ovisnosti o šećeru pojavila se i prije nego što je znanost otkrila mehanizam njezina stvaranja

Šećer, sol i masnoće, glavni sastojci brze hrane i najvažniji izvori njezina okusa, istovremeno su i ključni uzroci ovisnosti o njoj, pokazale su znanstvene studije.

Ta tri sastojka, koji se često nazivaju i bijela smrt, na mozak djeluju poput kokaina ili heroina. Ova ideja još se prije pet godina smatrala pretjerivanjem, međutim, nova istraživanja na životinjama i ljudima posljednjih godina definitivno su potvrdila da pogubna kombinacija stvara ovisnost i to u tolikoj mjeri da neki ljudi u Americi čak razmatraju mogućnost podizanja tužbi protiv lanaca brze hrane sličnih onima kakve su podizane protiv duhanske industrije 1980-ih i 1990-ih.

'Moramo ljude obrazovati i objasniti im kako se mozak navikava na masnoće, šećer i sol', kaže David Kessler bivši član američke administracije za hranu i lijekove, a sadašnji direktor Centra za znanost u javnom interesu u Washingtonu.

Ideja o postojanju ovisnosti o šećeru pojavila se i prije nego što je znanost otkrila mehanizam njezina stvaranja. Tako je primjerice Nancy Appleton 1988. objavila knjigu 'Navika lizanja šećera' u kojoj je priznala da je ovisnica i predstavila upitnik kojim svatko može otkriti spada li u istu skupinu. Neuroznanstvenici Nicole Avena s University of Florida u Gainesvilleu i Bartley Hoebel s Princeton University pokrenuli su 2001. godine studiju kako bi istražili je li ta teorija utemeljena. Pokusnim štakorima davali su, uz uobičajenu hranu, šećerni sirup s koncentracijama karakterističnim za sokove. Nakon mjesec dana takve prehrane kod štakora su se razvile kemijski identične promjene u ponašanju i mozgu kakve su zabilježene kod životinja ovisnih o morfiju. Što je najvažnije, mozak štakora je svaki puta kada su pili sirup oslobađao neurotransmiter dopamin, unatoč tome što su isti okus konzumirali tjednima.

Dopamin je glavi pokretač potrage za srećom bilo da se radi o hrani, drogama ili seksu. Također je važan za učenje, pamćenje i donošenje odluka. Bilo bi prirodno očekivati da se oslobađa prilikom kušanja nove hrane, međutim, konzumacijom šećera stvara se ovisnost o identičnom okusu. Deseci kasnijih studija potvrdili su ove rezultate.

Poznato je da stvaranje ovisnosti također podrazumijeva da žrtva postupno treba sve veće količine droge kako bi postigla isti učinak. To vrijedi i za hranu. Gene-Jack Wang, predsjednik medicinskog odjela u US Department of Energy's Brookhaven National Laboratory u Uptonu, New York, u svojoj je studiji otkrio da u mozgovima pretilih ljudi postoji nedostatak dopamina kao i kod ovisnika o drogama. Neka su istraživanja pokazala da se čak i kod ljudi normalne tjelesne težine u orbitalnom frontalnom korteksu mozga - zaduženom za donošenje odluka - razine dopamina povećavaju kada im se pokaže omiljena hrana. Isto područje pokreće se i kada ovisnici o kokainu ugledaju bijeli prah.

Nova studija nedavno je pak otkrila da se kod mršave djece pretilih roditelja bilježi veći porast razina dopamina nego kod djece mršavih roditelja. 'Neki ljudi se rađaju takvi da je hrana za njih jednostavno više orgazmična', objasnio je Eric Stice, neuroznanstvenik iz Oregon Research Institute u Eugeneu.

Ironija je, međutim, da sustav ugode postaje sve tuplji što više hrane konzumiraju ovisnici o njoj. Na taj način se stvara sličan zatvoreni krug kao kod konzumacije droga ili alkohola - potrebno je jesti sve više da bi se postiglo isto zadovoljstvo. Postoje dva ključna uzroka rađanja ovisnosti o hrani - jedan su dopaminski krugovi koji ne reagiraju dovoljno te nam je potrebno više hrane kako bi ih stimulirali, a drugi su pretjerano aktivni krugovi koji nas navlače intenzivnijim osjećajem ugode.

Efekti ove ovisnosti o hrani svojom su snagom šokirali znanstvenike. Naime, štakori ovisnici na kojima su provođeni pokusi bili su spremni tolerirati čak i snažne elektrošokove koji su ih trebali spriječiti da se dočepaju omiljene hrane.

Danas se zna da slične posljedice izaziva i hrana s povećanim količinama soli ili masnoća. Problem postaje još veći kada se u obzir uzme činjenica da današnja hrana u prosjeku sadrži 30-ak posto više kalorija od one iz 1970-ih. Neki stručnjaci stoga smatraju da bi trebalo uvesti stroža pravila kontrole u proizvodnji hrane i ugostiteljstvu, a osobito u lancima brze hrane.