Čini li religija ljude sretnima ili pak sretni ljudi postaju religiozni?

Prema istraživanju koje je u utorak predstavljeno u časopisu American Sociological Review, vjernici zadovoljstvo nalaze u društvenoj mreži čiju im izgradnju omogućuje crkva.

Rezultati su potvrđeni kako u katoličkoj, tako i u evangeličkoj zajednici. Broj anketiranih muslimana, Židova i mormona bio je premalen da bi se mogli donijeti kvalitetni zaključci.

'Pokazali smo da je životno zadovoljstvo gotovo potpuno povezano s društvenim aspektima religije, a ne teološkim ili duhovnim', rekao je Chaeyoon Lim, sociolog sa sveučilišta Wisconsin-Madison.

'Otkrili smo da su ljudi zadovoljniji svojim životima kada posjećuju crkve jer na taj način grade društvenu mrežu unutar svoje kongregacije.'

Lim ističe da su prijašnje studije koje su nastojale istražiti povezanost religije i zadovoljstva uvijek bile suočene s problemom jajeta i kokoši – čini li religija ljude sretnima ili pak sretni ljudi postaju religiozni? A ako je vjera izvor sreće, koji je njihov aspekt odgovoran za takav rezultat – duhovnost, društveni kontakti ili nešto treće?

Lim i njegov kolega Robert Putnam s Harvarda u svojem su istraživanju pokušali naći odgovore na oba pitanja. Oni su 2006. telefonski kontaktirali reprezentativni uzorak – 3.108 odraslih Amerikanaca i postavili im pitanja o vjerskim aktivnostima, vjeri i društvenoj mreži. Nakon godinu dana ponovno su ih nazvali i od njih 1.915 dobili odgovore na ista pitanja.

Rezultati su pokazali da su vjernici svih religija sretniji od nevjernika. Oko 33 posto ljudi koji su redovno svaki tjedan posjećivali vjerske službe i imali tri do pet bliskih prijatelja u kongregaciji odgovorilo je da su izuzetno zadovoljni svojim životom - zaokružili su broj 10 na skali zadovoljstva od jedan do 10.

Isto je izjavilo 19 posto ljudi koji su redovno odlazili na službe, ali nisu imali prijatelja, te 23 posto ljudi koji su tek nekoliko puta godišnje odlazili na službe, ali su imali tri do pet bliskih prijatelja u kongregaciji.

No također je zanimljivo da se njihova sreća nije mogla pripisati čimbenicima kao što su molitva, snaga vjere ili subjektivnog osjećaja Božje ljubavi ili nazočnosti. Umjesto toga, njihovo je zadovoljstvo bilo povezano s bliskim prijateljima iz kongregacije. Ljudi koji su imali više od 10 prijatelja u kongregaciji bili su gotovo dva puta zadovoljniji od onih koji nisu imali nijednog.

Lim kaže kako vjeruje da bi ovakvi rezultati mogli biti povezani s činjenicom da se vjernici u crkvi redovno susreću s bliskim prijateljima i zajedno s njima sudjeluju u aktivnostima koje su im važne i smislene. 'Oni u isto vrijeme dijele određeni društveni identitet i osjećaj pripadnosti moralnoj vjerskoj zajednici. Čini se da je taj osjećaj pripadnosti ključ veze između posjećivanja crkve i životnog zadovoljstva.'

Iako i svjetovno prijateljstvo povećava razine zadovoljstva, vjerske društvene mreže u tom pogledu imaju snažniji učinak. Lim smatra da bi i sekularna prijateljstva mogla imati jače djelovanje kada bi skupine bile povezane nekim važnim zajedničkim interesom.