No, kako dijete raste, dođe vrijeme kad ono ostaje samo kod kuće ili odlazi od kuće obaviti različite zadatke, igrati se, zabaviti

Mnogi roditelji strahuju od takvih koraka, jer mogu predstavljati stres i njima i djetetu. Na žalost, neke od tih situacija potencijalno jesu opasne. Iako i naši domovi i vanjski svijet kriju mnoštvo opasnosti, ružni scenariji i nesreće srećom su zapravo rijetki.

Prvo ostavljanje djeteta u vrtiću stresno je i za roditelja i za dijete, a slično je i s prvim samostalni odlaskom u školu ili večernjim izlaskom s društvom.

Koliko god se bojali, roditelji ne smiju izgubiti iz vida da su to normalne i pozitivne pojave koje gotovo stopostotno prolaze bez problema ukoliko se dogode na primjeren način i onda kad je dijete za njih zrelo.

Svaki roditelj zna da bi učinio puno više štete nego koristi kad bi djetetu uskratio normalan život zbog potencijalnih opasnosti. Međutim, ono čega smo racionalno svjesni i ono čega se ponekad bojimo nije uvijek lako pomiriti.

U ranoj dobi djeca se opiru odvajanju od roditelja pa nerijetko prave scene i odvajanje izrazito emotivno proživljavaju. S druge strane, u prostoru u kojem se osjećaju sigurno, djeca znaju biti krajnje neoprezna, pa je uobičajen strah roditelja da se djeci nešto ne dogodi kad su sama kod kuće. Sa starijom djecom, pak, najčešće je problem u tome da žele što brže odrasti, pa misle da su zreli za svakojake avanture, a roditelji se s time ne slažu.

Ne postoje pravila o tome kad je dijete spremno za određeni korak u osamostaljivanju, jer se djeca međusobno razlikuju, Također, nije svejedno živi li obitelj u mirnom i malom mjestu u kojemu se svi poznaju, ili u velegradu.

O svakom značajnom koraku u osamostaljivanju treba ranije razgovarati, jer će to pomoći i roditeljima i djetetu da bolje sagledaju situaciju i procijene djetetovu spremnost za nju. Svaki veliki korak dobro je podijeliti u više manjih, sigurnijih i jednostavnijih koraka.

Primjerice, dijete u vrtiću nećete ostaviti odmah cijeli dan, nego najprije pola sata, pa sve duže. Do razdoblja kad ih počnemo ostavljati same kod kuće (a to je obično u školskoj dobi), važno je da djeca usvoje određena pravila ponašanja i saznanja o opasnostima, te da shvate kako i sama snose odgovornost za svoje ponašanje i njegove posljedice.

Roditelj treba biti realan u prikazu, dakle dijete treba biti upoznato s realnim i vjerojatnim opasnostima, pri čemu dijete ne smijemo plašiti, posebno ne opasnostima koje se krajnje rijetko ostvaruju.

U vrtiću i školi na raspolaganju su najčešće stručne odrasle osobe koje će pomoći djeci te savjetovati roditelje ako uoče neuobičajenu djetetovu reakciju ili situaciju među djecom. Kako ćemo pristupiti djetetu ovisi o situaciji, ali i o djetetu: na opasnosti ćete više upozoravati dijete sklono avanturama, dok ćete plašljivo dijete ohrabrivati da učini određene korake.

Roditeljski strahovi najveći su kad dijete nije s osobom od roditeljskog povjerenja. Posebno stresni su noćni izlasci, jer se roditelji boje alkohola, droga, pljački, premlaćivanja, seksualnih iskustava, saobraćanih nezgoda... Sve ovo su realne opasnosti, no sjetimo se da smo i sami te situacije prolazili, većina bez ozbiljnijih problema. Koliko god strašni bili, događaji poput premlaćivanja vrlo su rijetki.

Opasnost se može smanjiti kretanjem u skupinama, po osvijetljenim ulicama ili angažmanom roditelja koji će na smjenu djecu razvoziti u sitne sate. Dio opasnosti ovisi i o djetetovom ponašanju - pijano dijete, primjerice, lakše će upasti u opasnu situaciju, pa će stupanj opasnosti ovisiti i o tome koliko ste dobar posao do tada odradili u općem odgoju djeteta. Dio je naravno, čista sreća, no i vas može udariti auto kad izađete iz kuće i takve misli valja rezati u korijenu.

'Špijuniranje' odnosno tajno snimanje i nadzor postaju sve dostupniji zahvaljujući tehnologiji. Takve metode mogu u velikoj mjeri roditeljima smanjiti stres i dati odgovore na pitanje je li s djetetom sve u redu i ponaša li se u skladu s dogovorima, ali se nikako ne preporučuju.

Naime, dijete može biti razočarano što mu roditelji ne vjeruju ili može osjećati da mu je privatnost narušena. Isto se odnosi i na često zivkanje djeteta na mobitel. U pravilu je prihvatljiv i preporučljiv jedino elektronski nadzor sasvim male djece (baby alarm). Kod starije djece može se opravdati takav nadzor ako se radi o djetetu s poteškoćama u tjelesnom ili intelektualnom razvoju, te eventualno kod dječje delinkvencije odnosno sličnih, ekstremnih problema u djetetovu ponašanju, ali i tada bi se svakako trebalo prije savjetovati sa stručnjacima.