Uskrs obuhvaća trodnevlje: Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. No, često se odnosi i samo na nedjelju

Ako upitate teologe koji je najvći kršćanski blagdan, oni će vam reći da je to Uskrs jer je to dan uskrsnuća Isusa Krista i konačna potvrda njegova učenja. Uskrs je pomičan blagdan zasnovan na lunarnom kalendaru. Kod zapadnoeuropskih kršćana slavi se između 22. ožujka i 25. travnja dok se kod pravoslavnih obilježava između 4. travnja i 8. svibnja, piše osijek-online

Sama riječ Uskrs nastala je od riječi "uskrsnuti" koja potječe iz praslavenskog jezika gdje označava ono što raste i razvija se. Ovaj naziv obuhvaća trodnevlje: Veliki petak, Veliku subotu i Uskrs. No, često se odnosi i samo na nedjelju. Ponegdje se naziva i Vazam što neki jezikoslovci povezuju s rječju "uzeti".

Među najstarije izvore koji spominju Uskrs ubraja se Pashalna homilija Melitona Sardskog iz 2. stoljeća. Dva stoljeća kasnije Sokrat Skolastik govori da je slavljenje Uskrsa nastalo iz lokalnog običaja, ali i da je samo slavlje univerzalno te se samo u pojedinostima razlikuje od kraja do kraja. Oko datiranja Uskrsa kroz povijest bilo je mnogo prepirki. Išlo je čak do toga da je rimski biskup Viktor izopćio biskupa Polikrata Efeškog i ostatak azijskih biskupa zbog neslaganja oko ove teme. Poslije se biskup Viktor sjetio da je ljudski i kršćanski praštati pa se cijela stvar s izopćenjem stornirala.

Na Prvom nicejskom saboru 325. odlučeno je da se Uskrs slavi na istu nedjelju u cijeloj Crkvi. Međutim nije uglavljena metoda određivanja točnog datuma. Konačno na Svjetskom crkvenom kongresu 1997. u Siriji usuglašen je nov način datiranja koji treba zamijeniti postojeće i tako konačno ukloniti nesklad u datiranju između zapadnih i istočnih kršćanskih crkvi. Za početak reforme određena je 2001. godina, ali do provedbe nije došlo.

Priča o uskršnjem zecu

U priču o Uskrsu s vremenom se "ubacio" i uskršnji zeko s jajima. To vjerovatno nije plod slučajnosti jer je još u doba grčke antike zec imao posebno značenje zbog brzog i obilnog razmnožavanja. Kao takav postao je sveta životinja boginje ljubavi Afrodite. Kao simbol plodnosti od Grka su ga preuzeli Rimljani. Oni su pak vjerovali da se rasplodna moć zec može prenijeti na muškarce.

Zato su Rimljani rado jeli zečje pečenke utvarajući si još pri tome da više zečjeg mesa u želucu jamči i više muške djece u obitelji. Rimski car Severus Aleksander navodno je tri puta tjedno jeo zečje meso. Divan primjer koji pokazuje kako se kroz povijest mnogo toga može promijeniti, ali ne i muška tupost. Kod anglosaksonskih naroda zec je predstavljao zemaljsko utjelovljenje božice plodnosti Eastre, a čije se ime - slučajno ili ne - poklapa s engleskom riječju za Uskrs (Easter).

U vrijeme ranog kršćanstva zečevima su egistencijalnom smislu došli bolji dani. Zbog zečje seksualne pohote papa Zaharije zabranio je konzumaciju zečjeg mesa vjerujući kako će time spriječiti da se ta osobina prenese na ljude. Poštujući papinsku zabranu ljudi su smanjili obroke zečetine, a zečevi su nastavili raditi ono što su najbolje znali - razmnožavati se.

Preživjevši zabranu zec se prvi puta kao dio uskršnjih običaja službeno spominje 1690. godine. U samim počecima zec nije imao ekskluzivno pravo nošenja jaja već je imao i konkurenciju. U njemačkoj saveznoj pokrajini Hessen tu je zadaću imala lisica dok je u Saskoj taj posao obavljao pijetao. U Švicarskoj monopol na raznošenje jaja pokušala je ostvariti kukavica. No, 1862. jedan liječnik iz Heidelberga izdao je pismenu potvrdu da je zec zadužen za raznošenje jaja u cijeloj Njemačkoj. I time je zec dotukao konkurenciju.

Jaje - simbol života

S obzirom da je Uskrs blagdan života i plodnosti uz njega se pored zeca veže i običaj bojenja jaja. Kao što je slučaj sa zecom, i običaj bojenja jaja ima predkršćanske korijenje. Stoljećima prije pojave kršćanstva ljudi su međusobno izmjenjivali jaja kao simbol novog života, obilja i rađanja. Bogataši su poklanjali jaja prekrivena zlatnim listićima dok su oni ne baš imućni jaja bojali travama i lišćem. Obojena su jaja nađena već u pretpovijesnim grobovima. U Mezopotamiji jaje je simbolički bilo povezano s božicom plodnosti Astarte.

Stari su Egipćani vjerovali da je svijet nastao iz jajeta, a u grobove pokojnika stavljali su jaja. U Mezopotamiji jaje je bilo simbolički vezano s božicom plodnosti Astarte, a Grci su također u predkršćansko doba u grobove pokojnika polagali šarena jaja. Do simbolike jaja držali su i Rimljani koji su imali poslovicu: "Sav život dolazi iz jajeta." I drugi narodi tog vremena imali su slična vjerovanja te je iz tih vjerovanja kršćanstvo je preuzelo jaje kao simbol ponovnog rađanja i novog vječnog života. Običaj darivanja jaja bili su rašireni među germanskim i slavenskim narodima. I kod praslavenskih naroda ustaljen je običaj ukrašavanja jaja. Ukrasni motivi su bili različiti, ali je jaje uvijek bilo simbol proljetnog buđanja prirode i novog života.

Iako je još u 5. stoljeću sveti Augustin spominjao kako je jaje za kršćane simbol Kristova uskrsnuća, tek tijekom 10. stoljeća počinje se širiti običaj darivanja jaja u vrijeme Uskrsa vjerujući da to donosi sreću. Svaki kutak ima svoj običaj

Skoro svaki kutak svijeta ima svoj svoj specifičan način proslave Uskrsa. Zanimljiv je zasigurno onaj norveški gdje se na Veliku subotu emitiraju kriminalistički i detektivski filmovi, a časopisi objavljuju detektviske priče. Sve ide tako daleko da čak i na kartonskim pakiranjima mlijeka tiskaju krimi priče. S Dancima dijele običaj nošenja u džepovima komadića beskvasnog kruha umotanog u bijelo platno u džepovima kojeg u ponoć pojedu. Taj običaj podrijetlo vuče još iz vikinškog doba kada su Vikinzi sa sobom nosili zimzelene bobice koje su simbolizirale život.

Na drugom kraju svijeta u brazilskoj pokrajini Minas također vole napuniti džepove. Kod njih je običaj na Veliku subotu napuntii džepove kvarcem kojeg na Uskrs ostavljaju u kući. U Škotskoj je stari običaj da se dječake simbolički istuče po stražnjici kako bi se na taj način iz njih istjeralo loše ponašanje. U hladnoj Škotskoj običaj je da se na brežuljcima pale uskršnje vatre.

Šveđani i Finci imaju i u nas poznatu tradiciju bojanja jaja dok mala djeca odjevena u vještice daruju odraslima grančice cica-mace u zamjenu za slatkiše. Taj običaj vuče korijene iz skandinavske vještičije tradicije. U Švedskoj Uskrs ima i svoju boju - žutu, a pisanice ne donose uskršnji zečevi već pilići. Svoje domove Šveđani tad ukrašavaju brezovim grančicama i ukrasima od perja, a često se i grmovi po vrtovima kite šarenim ukrasima.

Talijani tradicionalno jedu posebnu uskršnju tortu zvanu Torta di Pasqueta - ustvari slani kolač s kuhanim jajima i špinatom. U Grčkoj pak za Uskrs kuhaju juhu od janjećih iznutrica zvanu Magiritsa. I Švicarci imaju posebno uskršnje jelo - poklanjaju si uskršnju golubicu (Paloma di Pasqua) - što je naziv za kolač od sušenog voća. U švicarskoj prijestolnicu Bernu vlada običaj nazvan Eiertutsch kada se na Uskrs ljudi svih generacija okupljaju na starom gradskom trgu i gađaju pisanicama.

Živopisan običaj imaju Španjolci. Oni grade splavi i postavljaju figure, koje predstavljaju likove iz biblijske priče o Kristovu uskrsnuću, i onda ih puštaju da plove. Uvriježen je i običaj da se muškarci kostimiraju u kosture te da na uskršnju misu mladići nose palmine grančice, a djevojke dolaze ukrašene slasticama. Austrijanci pak u čast Uskrsa na visoke drvene stupove postavljaju velike vijence od zelenila ukrašene jabukama, narančama i raznobojnim vrpcama. Ukoliko ste romantični onda će vam svakako biti zanimljiv još jedan austrijski običaj - na Uskrs zaručnici odlaze na obližnji potok ili rijeku zagrabiti tekuću vodu i čuvaju je do dana vjenčanja kada će se njome međusobno poškorpiti za sreću u braku.

Nijemci domove u vrijeme Uskrsa dekoriraju granama ukrašenim obojanim jajima, a roditelji i rodbina kao dar za djecu u vrtovima skrivaju košarice pune pisanica i čokoladnih figurica. Irci možda imaju najneobičniji običaj - u zemlju zakopavaju haringe koje su im u vrijeme korizme i posta bile glavno jelo. U nekim dijelovima Poljske, Češke i Slovačke na uskršnji se ponedjeljak ljudi polijevaju vodom.

Uskrs u Hrvata

Iako smo mali narod, uskršnji običaji su među Hrvatima prlično raznoliki što svemu daje dodatnu draž. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj običaj je da se u kuću donosi blagoslovljeja vatra (uskršnji krijes). U uskršnjoj se noći pale krijesovi (krisi, krijesivi, vuzmenke, vuzmice, vuzemice, vazmenke) i to tako da se suho granje slaže uz u zemlju zabodene motke i stvara obelisk visok i do 6 metara.

Ne dopušta se da krijesovi potpuno izgore kako bi poslije preko njih gonili stoku vjerujući da će to pomoći da stoka ostane zdrava. Pepeo krijesa potom bi se razbacivao po njivama i vrtovima kako bi usjevi bolje rodili. Uz taj je običaj usko povezano vjerovanje da zle slike (vještice i vukodlaci) neće imati vlast tamo gdje dopire svjetlo ili dim tih krijesova.

U srednjem dijelu gornje Hrvatske postoji tzv. pohod raspetnika ili križičara. Kako su tamo sve do 1954. crkvena slavlja Velikog tjedna bila održavana prije podne raspetnici su odmah poslije svečanosti uskrsnuća obilazili sela. Bila je to skupina koju je predvodila osoba s raspelom, a počesto ju je pratio netko s bubnjem i pjesmom. Prema običaju raspetnici su ulazili u kuću ili bi stali pred nju čekajući da ukućani izađu van te su svakome nudili raspelo da ga poljube. Ukućani bi ih potom darivali novcem, a mlade snahe rupcem.

Među bačkim Hrvatima i u zapadnoj Slavoniji bio je raširen običaj uskršnjeg šibanja. Za tu priliku bičevi ili korbači pletu se od mladog vrbovog pruća. Običaj je da mladići šibaju djevojke sve dok im one ne daju jaje. Najrašireniji običaj kod nas je blagoslov jela, posebice na selima. Na Veliku subotu na crkveni blagoslov nose se košare napunjene hranom koja se jede tih dana. U pravilu u njih se stavljaju jaja, kruh, sol, luk, mladi sir, hren, komad mesa (obično od buta), kobasice, a ponekad i piće.