Ideja zaručivanja vjerojatno je počela 1215. godine na 4. koncilu pod vodstvom pape Innocenta III, koji je odlučio da se brakovi sklapaju javno u crkvama, pred svećenikom. Sve što bi bilo sporno za klapanje braka trebalo je biti javno izneseno, piše vjencanja-magazin.com

Moderna zapadnjačka tradicija razmjene zaručničkih prstenova počela je 1477. godine kada je rimski osvajač Maximillian I., dao Mariji od Burgundije dijamantni prsten kao zaručnički poklon.

Prema običaju, u mnogim se zemljama zaručnički prsten nosi na četvrtom prstu lijeve ruke. Ta tradicija isto dolazi od Rimljana koji su vjerovali da u tom prstu postoji vena koja vodi do srca - ljubavna vena. U nekim zemljama kao što je Argentina, zaručnici imaju isto prstenje koje je veoma slično vjenčanom prstenju s razlikom da su rađeni od srebra, a ne zlata. U Brazilu ne postoji zaručničko prstenje, nego mladenci na desnoj ruci nose vjenčano prstenje, a nakon vjenčanja prstenje prebacuju na lijevu ruku.

U Hrvatskoj i BiH kod Hrvata je običaj da se vjenčano prstenje nosi na lijevoj ruci, a zaručnički prsten uglavnom daje mladić djevojci i taj prsten je nalik na običan, malo skuplji prsten s kamečićem, dijamantom. Nikad se ne daje vjenčani prsten. Dok je kod Srba i Muslimana običaj da se vjenčani prsten nosi na desnoj ruci.

Prije otprilike 50 godina, običaj je bio takav da se djevojci, koja se sviđala mladiću, davala jabuka. Jabuka je bila simbol simpatije. Nakon nekog vremena mladi par bi se zaručio.

Same zaruke u posljednje vrijeme, posebice u većim mjestima, odstupaju od tradicionalnog. Događaju se na svim mogućim mjestima uz obvezno darivanje zaručničkog prstena. A proslave zaruka iz domova preselile su se u restorane.

vjencanja-magazin.com/eZd