Sve češće možemo vidjeti obitelji u kojima djeca vladaju, a roditelji se pokoravaju i ispunjavaju sve njihove želje i prohtjeve. Takav način roditeljstva često nastaje iz krivnje što s djecom ne provodimo dovoljno vremena.

No djeci ne činimo dobro dajući im sve, ne pripremamo ih za život i time ih odgajamo u odrasle osobe koje se ne znaju pobrinuti za sebe i nositi se s izazovima koje život nosi.

Prioriteti u obitelji

Koliko god nam bilo bitno da nam djeca idu u najbolju školu, nema smisla da svako dijete, od naše recimo troje djece, vozimo na drugi kraj grada. Biti dobar roditelj znaći moći procijeniti što je za dijete dobro i što mu je zaista potrebno. S druge strane, potrebno je brinuti i o sebi te odrediti prioritete u obitelji koji ne isključuju roditeljske želje i potrebe. Ne piše bez razloga u avionima da prvo stavimo sebi masku s kisikom, a tek onda djeci. Često se događa da jednom kad dođe dijete u obitelj roditelji sve podređuju djetetu i njihov odnos se počinje raspadati, nemaju više ništa svoje i zajedničko, osim djece. Problem je u tome što nisu ulagali u svoj odnos i svoje zajedništvo, piše portal InsideOut.hr.

Nitko nije centar svijeta

Djeca koja su odgajana pod staklenim zvonom, koja nisu iskusila zabranu, frustraciju, anksioznost zbog neuspjeha u nekoj aktivnosti i slično, odrastaju u osobe koje jako teško funkcioniraju u svijetu u kojem više nisu u centru pozornosti i koji se ne okreće oko njih. Provedeno je istraživanje na djeci u kojemu su ih pitali žele li jedan slatkiš pojesti sada ili će pričekati 15 minuta te dobiti još jedan slatkiš. Ako djecu ne naučimo kako tolerirati frustraciju, pričekati, prihvatiti da nije sve onako kako ona žele, znatno ćemo im otežati život u odrasloj dobi. Ne govoriti djeci 'ne' nije način na koji ćemo zaista nadoknaditi vrijeme koje ne provodimo s njima i pažnju koju im nismo posvećivali.

Potrebe, a ne želje

Prilagođavati se potrebama djeteta, prihvaćati dijete takvo kakvo jest i poticati ga i podržavati u razvoju sposobnosti i vještina koje su mu urođene, način je odgoja koji podržava dijete i uči ga kako biti vjeran sebi i ostvariti svoje potencijale. No to ne znači da se roditelji trebaju podrediti djetetu i zaboraviti sebe i svoje potrebe. Upravo pokazujući djetetu da cijenimo sebe i svoje potrebe, da se brinemo o sebi, učimo ga da se i ono jednog dana brine o sebi. Također, ne ispunjavajući djetetu svaku želju, a često su neke želje i loše za njih, pokazujemo ih i učimo razlikovati važno i nevažno, odnosno želje i potrebe. Potrebe su nešto što zadovoljavamo kod djece bez pregovaranja, promišljanja jer im je to potrebno sada i ovdje. Njihove želje su s druge strane podložne pregovorima, promišljanjima te donošenju odluke hoćemo li ih ispuniti ili ne. U to je potrebno uključiti djecu čim za to postanu dovoljno verbalno aktivna, no važno im je pokazati da roditelji brinu o njima i znaju što je za njih dobro dok su tako mali.