Teofil Pančić, jedan od istaknutijih novinara i književnika s prostora bivše Jugoslavije, preminuo je u 60. godini života. Njegovi tekstovi bavili su se analizom društva, kulture i politike, često s izraženom kritičkom oštrinom.

Tijekom svoje bogate karijere bio je prepoznat kao oštar komentator društvenih i političkih zbivanja, dugogodišnji kolumnist tjednika Vreme, politički komentator radija Slobodna Europa i suradnik brojnih regionalnih i međunarodnih medija.

Rođen 1965. u Skoplju, Pančić je mladost proveo u više gradova bivše Jugoslavije, uključujući Zagreb, gdje se školovao i započeo novinarsku karijeru. Kasnije se nastanio u Srbiji, najprije u Beogradu, a potom u Novom Sadu i Zemunu, gdje je živio do kraja života.

Njegovi tekstovi bavili su se analizom društva, kulture i politike, često s izraženom kritičkom oštrinom.

Kao kolumnist i esejist, Pančić je stekao reputaciju britkog, preciznog i beskompromisnog analitičara i velikog intelektualca, čije su riječi imale snažan odjek u javnosti.

Osim novinarstva, značajan doprinos dao je i književnosti. Objavio je više knjiga, uključujući Urbani Bušmani, Čuvari bengalske vatre, Osobeni znaci, Na hartijskom zadatku, Pepeo bez bašte, Stanica fantomskih vozova, Pilule protiv zaborava i 39 dana lipnja. Njegovi eseji, kritike i publicistički tekstovi svjedočili su o promjenama u društvu, a njegova analitičnost i stil učinili su ga jednim od najcjenjenijih intelektualaca regije.

Tijekom karijere, Pančić je doživio i fizičke napade zbog svojih stavova, no to ga nije spriječilo da nastavi pisati i otvoreno iznositi mišljenje. Kao član Nezavisnog društva novinara Vojvodine, ostao je dosljedan svojim uvjerenjima, novinarskim principima i profesionalnom integritetu.

Njegov odlazak ostavlja prazninu u regionalnom novinarstvu i književnosti, ali i u širem intelektualnom prostoru. Pančić je kroz svoje pisanje neumorno zagovarao racionalno mišljenje, slobodu izražavanja i kritički odnos prema društvenim zbivanjima, često se suprotstavljajući nacionalističkim narativima i populizmu. Njegova sposobnost da analizira i kontekstualizira društvene promjene bila je prepoznata i izvan regije, a tekstovi koji ostaju iza njega neizbrisiv su trag njegova doprinosa društvu.