I ove godine, Kazalište lutaka Zadar, uz potporu Ministarstva kulture i medija RH, Zadarske županije i Grada Zadra organizira Mediteranski lutkarski festival „Mediteraneo“! Večeras pogledajte Šapat duše u 21h, ulaz je slobodan

Postoji ta jedna svjetla točka u središtu svakog ljudskog bića. Ona zbog koje ponekad, ako imamo vraške sreće, osjećamo zašto smo ovdje. Zašto dišemo, živimo, jedemo, hodamo, volimo i sve ostale važne stvari. To je naša suština. Bit. Esencija. Srž. Zovite ju kako hoćete. Ono po čemu je netko baš ono što jeste i ništa drugo.  Priroda nekog bića bez koje to biće ne bi bilo to što jeste. Ona je mi. Mi smo ona. Jedno bez drugog ne može. S njom se rodimo i ona jednostavno jest.

Ovo je priča o ljudima koji su preko noći izgubili svoju suštinu, zakopali ju duboko u središte sebe i na nju zaboravili. Ovo je priča o ljudima kojima je naprasno oduzeto ono po čemu su oni baš oni i nitko drugi. O ljudima koju su postali ime i broj. O ljudima koji su u sekundi izgubili dom. Dom u kojem se njihova suština odražavala u njihovim postupcima, dom u kojem je su bili baš ono što jesu i ništa drugo, dom u kojem je sreća bila njihov nazivnik. Ovo je priča o ljudima čiju su svrhu uništile bombe, maslinasto zeleni zrakoplovi, olovan fijuk metka posred plavetnog neba, kalašnjikov usred dnevnog boravka, metalan miris krvi u spavaćoj sobi i prašina. Hrpetine prašine. Ostaci njihovog doma. Života. Ljubavi. Nadanja. Želja. Njihove suštine. Ovo je priča o ljudima koju su morali napustit sebe. I postati Nitko. Ime i broj. Problem ljudskog društva. Nevažan podatak na papiru. Nitko.

Ali ovo je zapravo, na svu sreću,  priča o Idrisu, o malom dječaku s voljom bagera. S voljom dovoljno snažnom da raskopa ono što je netko zakopao duboko u središte sebe, da vrati suštinu svakom biću koje je bilo primorano da postane nitko i da nađe slobodu čak i na mjestu gdje ograde rastu iz blata, gdje se prašina jede za doručak i ljudi su nitko. Ime i broj. Nitko.
Tamara Kučinović

Kako ispričati priču o onima kojima nije dopušteno da imaju svoju egzistenciju, sjećanje i povijest, zaustavljenima na mjestima koja su planirana za brisanje, s namjerom da se unište?

Za njih nije predviđeno da imaju povijest i budućnost. Nemaju čak ni sadašnjost, iz vlastitog straha da ikakvo priznanje sadašnjosti ne potkopa njihovo pravo na povratak ili potragu za pripadanjem. U našem svijetu koji sve mjeri brojevima, rezultatima, uspjehom, oni ne postoje. Oni su akteri u Babilonu nejednakih. Članovi velike izbjegličke zajednice. Čija se povijest iskazuje kao nasilje, patnja i poniženje nepostojanja. Priča je to koja mapira današnji svijet, rascijepljen na nejednakostima.

Ogledalo svijetu, dubokom i starom kazališnom metaforikom, rečeno.  “Šapat duše”, autorski projekt Tamare Kučinović, reflektira ključni pojam današnjice – nejednakost, koji je našim odnosom doveden do apsurdnog stupnja, situacije nepostojanja. Magijom kazališnog izražavanja, lutke ogoljene do elementarnih kontura i volumena, artikuliraju stanje ljudskosti i potragu za mogućnošću čovjeka da se barem dijelom približi samom sebi u uvjetima koji su nezamislivo neljudski i nesigurni, postižući čak neku arhetipsku prirodu svog kazališnog mikrokozmosa. Prepušten osjećaju koji nosi u sebi i nebu nad sobom, devetogodišnji dječak Idris, glavno lice ove priče o ljudskosti, ujedno i narator, posjeduje moć koja je većini odraslih postala nedohvatljiva. Osjećajući da svi oni koji su se našli zaustavljeni na tom mjestu, oduzete vrijednosti moraju stvarati sami, iz dana u dan odraslima nevidljivom etičkom i dječjom upornošću, izvlači i povezuje sve te izgubljene sudbine koje vidi oko sebe u zajedništvo, te malo pomalo iz točaka boli i rasapa izlazi na svjetlo dana potisnuta nutrina i životnost koje su se morali odreći. Idris nekom dječjom otpornošću i intuicijom preokreće plan koji nikad nije ni imao namjeru da čovjeku pruži sreću, odbijajući da takvom mjestu preda svu egzistenciju ljudskosti. Kroz obnovljeno zajedništvo stvara ‘alat’, da onima koji se bore za svoju ljudskost omogući da promjene značenja. Ne eliminirajući bol, nego je transformirajući; ne brišući probleme, nego otkrivajući nadu koja je veća od problema. Konačno,“Šapat duše” govori i o nama koji daleko od takvih mjesta slobodno oblikujemo svoje egzistencije, tragajući za odgovorom: znamo li kamo idemo i koliko nas strah od drugih i drugačijih, zatvaranje u svoje ljušture, koči da ovaj svijet učinimo boljim mjestom za življenje.
Vesna Đikanović

NAGRADE:

17. FESTIVAL MALI MARULIĆ u Splitu
Stručni žiri najboljom predstavom u cjelini proglasio je predstavu ŠAPAT DUŠE u režiji Tamare Kučinović i produkciji HNK Varaždin.

Nagrada za najbolju glazbu Ivani Đuli i Luki Vrbaniću za glazbu predstave „Šapat duše“

Dvije nagrade za najbolja glumačka ostvarenja Sari Ipši i Filipu Eldanu za ulogu u predstavi „Šapat duše“

Nagrada “Zdenka Mišura” za najveći kazališni izazov predstavi ‘Šapat duše’