Zadarska publika imala je čast u Hrvatskom narodnom kazalištu pogledati hrvatsku praizvedbu kultne "Lolite" prema motivima djela Vladimira Nabokova.

O tom su djelu ispisani mnogi eseji, osvrti, kritike, pa i diplomski radovi, zaživjelo je i kroz filmsku adaptaciju, stoga ne čudi da je ta intrigantna priča i dalje sjajno polazište za umjetničke interpretacije i vizije. 

Ova kazališna vodi nas u svijet autora/pisca koji stoji iza kreacije Humberta Humberta, čovjeka koji umire od želje, strasti i kako on sam sebe uvjerava, čiste ljubavi prema jednoj osobi suprotnog spola, i sve bi to bilo divno i krasno da se ne radi o maloljetnoj Loliti, djevojčici koju upoznaje kada unajmi sobu kod gđe Charlotte. 

Ako je ljubav zločin, neka budem zločinac, kaže Humbert, kojega je majstorski utjelovio Alen Liverić. 

Samouvjeren u scenskom pokretu, umjeren u patetici, u ponekim trenucima tragikomičan, vrlo brzo publika ulovi njegov ritam i patnju, ali isto tako prisutan je osjećaj mučnine koja se neupitno javlja kada čujemo, kroz glas pisca (Damir Orlić) što Humbert piše u svojem dnevniku. 

No, isto tako, kada vidimo Lolitu, koju igra Ivana Gulin, koja se poigrava svojom tek probuđenom seksualnošću, koja je prava kako to Humbert kaže nimfica, ne možemo a da se ne zapitamo jesmo li i sami svjedoci tome danas kada se u svijetu društvenih mreža i masovnih medija sve mlađe djevojke, doslovno djevojčice, služe svojim tijelima i vanjštinom na potpuno poražavajuće načine. 

Loliti je sve igra, njoj je zapravo strašno dosadno, a nakon smrti njezine majke koju igra Žana Bumber, Humbert postaje njezin očuh i priča poprima još perverznije razmjere. 

Redatelj Vinko Radovčić vodi nas u život zanemarene djevojčice, samožive majke i duševnih bolesnika.

Sve je to nažalost danas među nama puno više nego kada je Nabokov napisao Lolitu  jer tada nije postojao ovaj opasni virtualni svijet, svijet u kojem su djeca bez nadzora izložena mnogim anomalijama, tvrdi Radovčić.

Jedna od zvučnijih rečenica svakako je ona kada Humbert, doznavši da Lolita nije bila djevica prije nego što ju je i sam poveo u postelju, očajnički pita:

Tko odgaja tu djecu? 

Ti si jedna mlada dama, pokušava je uvjeriti...

Ne, ja sam samo djevojčica, uzvraća mu Lolita. 

U predstavi zanimljivu ulogu odnosno uloge ima Dominik Karakašić, koji osim što je odličan kao perverzni Quilty, briljira i kao psihologinja u lateksu i s bičem. 

Predstava ima nekoliko sporijih sekvenci koje služe kao blagi odmor između intenzivnijih dijelova priče, a ne izostaje ni pomno odabrane glazba (My pussy belongs to daddy iz šezdesetih!) 

Nekoliko je i zgodnih književnih referenci poput spomena Dantea i Beatrice kojoj je bilo 9 godina i E.A. Poea koji je oženio 13-godišnju rođakinju - a oni su i dalje u lektiri. 

Dramaturg Patrik Gregurec rekao je kako Lolita poziva na aktivno gledanje, na zaoštravanje kritičkog oka koje svatko od nas posjeduje, te poziva na proširivanje korištenja aktivnog gledanja i izvan kazališta.

Na to samo kažemo: Veliko Da!