Na društvenim mrežama mnogi se opraštaju od umjetnika Tomislava Čerine. Prenosimo tekst dr.sc. Marka Vučetića

Zadrani nisu oni koji su se, pukim slučajem, u Zadru rodili, Zadrani su ponajmanje oni koji su se, u bezuspješnom pokušaju da vlastiti život drugima nametnu kao normu, nad Zadrom iživljavali. Zadrani su oni s čijom smrću, u metaforičkom smislu, umire i ovaj grad.

Vijest o smrti Tome Čerine nije samo vijest o smrti jednog vrsnog slikara. Svi ljudi umiru, biti čovjek znači biti smrtan. No ne umire sa svakim čovjekom i grad, a s Tominom smrću umro je Zadar kakav smo do tada znali. To je bio Tomin i naš Zadar. Takvog Zadra više nema, on je umro.

Umrla je Varoš, umrla je Doma u kojoj smo se susretali, razgovarali, dogovarali i razumijevali. Nikada nismo bili isti, uniformirani, jer da jesmo, ne bismo se razumijevali nego bismo se međusobno pokoravali.

Kada bih Tomi trebao pridjenuti jedan pojam koji ga, po mom sudu, najbolje opisuje, to je, izvan svake sumnje, sljedeći pojam – briga. Ako se itko za druge brinuo, uvažavajući svačiju posebnost, to je bio Tome. Imao je umijeće da čovjeku nenametljivo priđe i da ga izvuče iz svijeta sjena, a u tom svijetu se lako potone.

Ljepota kojom se kao umjetnik bavio, nije bila samo estetska kategorija, nego, prije svega, egzistencijalna stvarnost. Život je s njime postajao ljepši, on se brinuo o tome da život onih koji su s njime došli u susret uistinu bude ljepši. I bio je ljepši.

Zbog toga su s Tominom smrću umrli Zadar, Varoš i Doma, zbog toga njegovu smrt doživljavamo kao duboku nepravdu – jednostavno nije pravedno da netko takav umre. No kako je ljepota o kojoj je skrbio egzistencijalne naravi, iz nje će opet nastati Zadar, Varoš i Doma.

To će biti Zadar, Varoš i Doma koji pamte traumu nepravedne smrti Tome Čerine.