Zadarska umjetnica i staklopuhačica Antonija Gospić veseli se povratku izložbama. Njezini radovi bit će predstavljeni u Prirodoslovnom muzeju u Metkoviću.

Tim povodom porazgovarali smo s Antonijom. 

- Jako me veseli ova izložba, nisam izlagala skoro četiri godine, posljednji put sudjelovala sam na skupnoj izložbi u galeriji u ZadArtu. Pripremila sam radove koji su posebni po tome što su nastali isključivo od rabljenog materijala, i to je jedna poveznica s Muzejem. Prirodoslovna dimenzija očituje se i u radovima, predmeti su od recikliranog stakla, bile su to stare boce, a čak sam uklopila i staklo u šupljine kamena. Inače, sam muzej Metković smatram sjajnim mjestom, jako su moderni i imaju zanimljiv pristup - uz radove bit će i digitalizirana prezentacija, projicirat će se fotografije na ekranima. Naziv izložbe je Pazi staklo - Fragile, rekla nam je ususret izložbi zaadrska umjetnica.

STAKLO KAO POKRETAČ PROMJENE

- Imala sam priliku i zadovoljstvo pratiti rad Antonije Gospić od njezinog upoznavanja sa staklom kao umjetničkim materijalom, ushitom prvih uspjelih radova, traženjem sebe i edukacijom u novim tehnikama, do suverenog vladanja s radom na plameniku. Muzej antičkog stakla u Zadru bio je pokretač sad već ozbiljne vještine Antonije Gospić te poveznica između izrade replika antičkih predmeta iz stalnog postava Muzeja, umjetničkog poriva da ih interpretira na suvremen način te sasvim jednog drugačijeg umjetničkog izražaja kojeg stvara u svom studiju, kazala nam je Jadranka Belevski, dipl. povjesničarka umjetnosti, dipl. arheologinja, viša kustosica dokumentaristica Muzeja antičkog stakla u Zadru, voditeljica Zbirke donacija suvremenog umjetničkog stakla.

Muzej antičkog stakla u Zadru otvoren je prije 13 godina, Antonija Gospić se uskoro po otvorenju pridružila entuzijastičnom mladom timu koji je bio u procesu razvijanja  muzejskih radionica stakla.

Uz radionicu puhanja stakla iz peći, Antonija je započela usavršavati tehniku izrade staklenih perli na plamenicima. Taj početni, jako opipljivi entuzijazam, otkrivanje materijala, stvaranje forme, kroćenje vatre i užarene staklene mase toliko su bili jaki da su umjetnicu trajno stopili sa staklom, odredili njezin identitet i umjetnički put. 

Repliciranje antičkih nakitnih predmeta, staklenih perli u niskama ogrlica i narukvica, prstenja, minijaturnih recipijenata iz grobova antičkog Iadera neizbježno su doveli, uz nadogradnju i usavršavanje raznih tehnika, do jednog prirodnog pomaka, u kojem umjetnik prelazi barijeru repliciranja i uz puno poštovanje prema naslijeđu u kojem se formirao, pronalazi svoj stakleni put i ne zatomljuje umjetnički poriv, već ga u punoj snazi pušta van. 

- Antonija Gospić u svom studiju eksperimentira, dozvoljava staklenoj masi da je vodi, ali ju i kroti, oblikuje, sljedeći svoju viziju umjetnosti i to prvenstveno kroz nakit. Nakit je sam po sebi u svojoj suštini dekorativan, ali od početaka ljudskog ukrašavanja u nakitu se krije simbolika. Nakit Antonije Gospić ima snažnu energiju. Neovisno radi li se o uistinu velikim komadima ili nešto diskretnijim prozračnijim, nakit je to koji se primijeti i koji je gotovo oslonac osobi koja ga izabere nositi. Staklo kao materijal nam je izuzetno blisko, nešto što je stalno uz nas, ali kada kroz nakit postane dio nas, emitira začudnu energiju. Taj nakit daje sigurnost onima kojima ga nose, bilo da se žele istaknuti, možda poslati poruku, ali i samo se zaigrati i dati sebi neku sasvim drugu ulogu, kaže Belevski. 

Ovaj ciklus staklenog nakita i skulptura izrađenih puhanjem stakla na plameniku i tehnikom staklene fuzije umjetnica temelji na ideji samoodrživosti i recikliranja. Sekundarno koristeći prozorsko float staklo te ambalažno staklo Antonija Gospić svojom umjetničkom vještinom pokazuje svu snagu koncepta recikliranja, danas aktualnog više nego ikada, promovirajući i održivu umjetnost kroz idealan materijal za sekundarnu uporabu – staklo.

Staklo je materijal koji je u potpunosti iskoristiv za recikliranje i u tom procesu se ne gubi niti jedan njegov dio. Umjetnica u sinergiji vatre sa svojim umjetničkom idejom, tali staklo na plameniku ispuhujući i oblikujući predmete, koje kreira u nakitne predmete, ali i skulpture.

U ovom ciklusu to su sukladno konceptu samoodrživosti i brige za prirodu organski oblici. To su velike puhane perle, stakleni oblutci koji kao da su oblikovani snagom prirode.

Ogrlice su to, koje kao da možete samo podići iz šaša močvare i u trenutku osjetiti i miris i povjetarac, pa čak i šum neke riječne vile ili sirene koja čuva kakvu podmorsku špilju. Privjesci, naušnice, prstenje daju energiju lopoča i vilinih konjica, druge perle pak u transparentnosti stakla nose pokret pješčane plaže i ples tisuća ribica. Nakit je to koji kada se nosi privlači neki smiraj, nešto arhetipsko, moćno i jednostavno, prirodno, zaključuje Belevski.

Antonija Gospić kombinira kamen sa staklom stvarajući skulpture koje predstavljaju trenutak zaustavljen u staklu. Trenutak je to gibanja vlasulje u moru ili poljskog cvijeća, skulpture su to pune ljepote, pune mirisa kojeg instinktivno osjećamo, kojeg zamišljamo.

Boje i organski oblici puhanog recikliranog stakla nose jaku kontemplativnu notu, pojačavajući bliskost s konceptom samoodržive umjetnosti.