Zadarski pisci ovih su dana jako aktivni na društvenim mrežama. Objavljuju se pjesme, priče, dnevnički zapisi. Danas vam prenosimo crticu Roberta Nezirovića, autora romana Leptiri vole svjetlo i Klopka za četvero.

Uskršnji blagdani. Već. Ili tek? Odavno smo izgubili osjećaj za vrijeme...Već skoro mjesec dana... Odavno nisam Uskrs proveo u svom gradu. Odavno nisam ni bio u tom istom gradu. Među zidinama. Evo skoro će mjesec dana. Ni ne želim. Jer se natječem sa samim sobom. Rekord je pet i po mjeseci provedenih na obuci u vojsci.

Onoj, a ne ovoj.

U mom subotnjem dućanu opet red. Vani. Brojim one ispred sebe. Ni ne slutim da će danas zanimljiviji biti oni iza mene. Nakon što uđem i švrljam po trgovini, to shvaćam. Svađa oko toga ko je bio prije. Jedan muškarac je ušao prije onoga drugog koji je bio prije njega. Ovaj zbog toga viče i psuje na njega. Ovaj se slaže s tim da je u pravu, priznaje svoju grešku i vraća se van. Ovome to nije dovoljno, pa I dalje viče na "prekršitelja". Sada je ovome pukao film. Kreće prema "pravedniku".

Pogledavam oko sebe. Trenutno sam jedini "mlađi muškarac" u dućanu. Uz ovu dvojicu, naravno. Pomišljam na to da ih moram razdvojiti, ako se potuku. Do toga je samo djelić sekunde. Onaj isti u kojem donosim odluku da to ipak ne učinim. Pa od svih sportova uživo, i tako nam je ostala samo bjeloruska nogometna liga. Zašto ne bih imao privilegiju da uživo gledam boks. Ipak ništa od toga. Kada sve ispričam ženi ona kaže: "Pa nisi valjda toliko lud da bi ih razdvajao?".

Tek kasnije shvatim da bi moja ideja kod bolje polovine možda probudila ponos prije mjesec ili dva. Danas bi razdavjanje dvojice zaraćenih muškaraca bio suicidalan čin.

Odlazim na tržnicu. Automobil stenje. Ne da mu se.

Tek kada se parkiram u podzemnoj garaži shvatim da sam svo vrijeme vozio s podignutom ručnom. Znači da ne radi dobro. Sretan sam da mi je tehnički tek 11. veljače 2021. Do tada će možda napraviti i cjepivo. Na pijaci s lakoćom prolazim sve postaje križnog puta do željene prodavačice. Još samo da mi je negdje nabaviti šparoge!

Opet mi na pamet pada rat. Onaj, a ne ovaj.

Devedesetdruge me u Splitu duhoviti mamin rođak pitao "Što ćeš ti ako ovo bude stogodišnji rat?"

Čini mi se da sam mu se samo nasmiješio.

Nekidan sam svoju mladu prijateljicu uplašio kad sam joj rekao da na ovim prostorima svaka druga generacija muškaraca ide u rat. Kasnije mi je zbog toga bilo žao. Da, takav je običaj na Balkanu. Bio do sad. Ali, pitam se, što je to skrivila moja generacija da mora u dva rata?

U ovom drugom su i žene i muškarci na prvoj crti.

Jučer mi na omiljenoj šetnici, dok na klupi u hladu čitam Selimovićeve memoare, mir remete dvojica znanaca. Jedan od njih me uvjerava da će "nakon ovoga" Psihijatrija biti puna. Možda i hoće.

Toliko, pak, ne znam.

Unatoč svemu zaključujem kako će ova godina ostati zapamćema po tri stvari:

1. Godina u kojoj će muškarci smjeti poljubiti samo vlastite žene, a žene vlastite muževe. Nikad čednije!
2. Godina u kojoj ćemo više živjeti od uspomena, a manje od novca
3. Godina u kojoj su ukinute sve bolesti, osim jedne...