Tarzan ima išijas i krizu srednjih godina, Jane želi fritezu, TV i usisavač, a usput se ''troši'' s Hijenom - pa gdje toga ima? U zadarskom kazalištu! Tamo smo sinoć predpremijerno pogledali predstavu "Tarzan" u režiji Matjaža Latina.

Slovenski redatelj poslužio se urnebesnim dramskim tekstom Roka Vilčnika, a glavne uloge povjerio je Alenu Liveriću, Žani Bumber i Deanu Krivačiću. 

Svaki je glumac dobio nimalo lagan zadatak - tako kultne likove koji su nam zapravo duboko urezani u svijest i nezaobilazan su dio pop kulture iznijeti na scenu i biti dovoljno originalni.

Alenov Tarzan je duboko zabrinut, ostarjeli ''Kralj životinja'', živi na nekoj staroj slavi, ali ni tijelo ga više ne služi kao nekada. I dalje je posvećen svojoj braći-životinjama, i dalje zna da civilizacija nije njegov svijet. Ne želi natrag. Dobro mu je kako već jest. Dovoljna mu je ta kolotečina s voljenom žen(k)om.

Ali ONA je ipak još uvijek nostalgična za životom u civilizaciji iz koje je došla, gladna je za uzbuđenjima, kulturom, suvremenim tehnologijama...

Dosađuje se, danima ne radi ništa, ma ni ne kuha jer ni ne zna kuhati, a djecu nemaju. "Napravi mi dijete", kaže Tarzanu, ali on je ili umoran ili zabavljen svojom životinjskom svitom. 

Alen je svojeg Tarzana podosta izgradio i na fizičkim faktorima, geganju, majmuniranju i urlanju, ali ipak vam osvaja srce jer znate onu ''priču prije''.

Žana Bumber (Jane) jako je dobro dočarala kako to izgleda kada se dugotrajna veza nekako počne raspadati po šavovima jer mora doći do nekakve promjene. Nekakvog napretka. Nečega za što se možemo uhvatiti, pa makar to bila stara iskra, stara strast.

Oboje su se prepustili dokolici i njihovi su dani isti.

A onda u tu malu zajednicu dolazi uzbudljiva Hijena.

Nešto novo, nešto divlje, nešto ZABRANJENO. A to je voće najslađe. 

Jane ne može odoljeti. Hijena je privlači. Tarzana i dalje voli, ali Hijena postaje njezin ispušni ventil i dodir sa civilizacijom jer ta životinja (koja naravno zna ljudski jezik) priča o Parizu, Londonu, New Yorku...

"Ljubav je čudesna stvar, daje ti krila, ali ja više ne letim'', kaže Jane. Džungla je guši. A Kralj životinja pretvorio je svoju ženku u strvinu više nego što bi to učinila pohlepna hijena.

Moram pohvaliti Deana Krivačića koji je stvorio jedan sasvim poseban, ''spaljeni'' lik, ta njegova Hijena po imenu Mike ne samo da zna kako zavesti ženu slatkim riječima i poezijom, već ima puno, puno promišljenije planove...sve će se to razotkriti u meni najboljoj sceni kada Tarzan dolazi u klub - tu je Dean totalno uživljen u lik i podsjeća na kakvog dilera u svilenom negližeu, tigrastim gaćicama i s hrpom nakita, bling!bling!-ova, pripit, napušen, lajav i preiskren, čak je završio i u publici !

Predstava koja se u početku činila kao scenarij pun materijala za Bruna Šimlešu pretvorila se ubrzo u nešto složenije i dublje, pa tako polako ali sigurno zadire u one slojeve i fenomene koji se tiču svih nas, naše istinske i duboko skrivene animalnosti, gramzivosti, licemjerja, ekološke neosviještenosti, konzumerističkog ludila...možda je mogla biti nešto vremenski kraća, ali što je tu je.

Nećemo više otkrivati, pogledajte predstavu, ima i atraktivnu scenografiju.

Osjećat ćete tu retro vibru, gotovo kao da listate stranice stripa.

Osim Tarzanovog urlanja, tu su i lijane.

Zvjeri na sceni nema, ili ipak..?

Nasmijat će vas ali i zamisliti.