Elvisu Bošnjaku, splitskome glumcu i dramatičaru, pjesme "Hey Joe", "Imagine", "Jealous Guy", "Heroes" i "Hey Joe" poslužile su kao inspiracija za novi autorski tekst - "Ubojstvo u klubu Quasimodo".

Pročitajte na koji je način nastao tekst za spomenutu predstavu direktno od samoga autora i dokaze kako spisateljski i glumački talent, glazba i mašta mogu stvoriti kvalitetno kazališno ostvarenje koje možete pogledati već u četvrtak na pozornici zadarskoga HNK u 20 sati.

Dvadesetak godina je prošlo od posljednje suradnje Vas i Alena Liverića, kakav je osjećaj ponovno igrati sa starim prijateljem i kolegom?

-Mi se poznajemo doista dugo, kada sam završio zagrebačku Akademiju, ali u Splitu, mi smo bili dislocirani studij, otišao sam u Rijeku na angažman u HNK i on me tamo dočekao i bili smo nerazdvojni te dvije godine, radili smo zajedno tri predstave, a kada smo trebali raditi "U očekivanju Godota" ja sam se odlučio vratiti u Split.

Alen je bio iznenađen kad je pročitao tekst predstave, svidio mu se odmah. Nismo nešto polemizirali oko teksta, tekst jest neobičan, ali je dosta jasan. Bile su mi zanimljive prve probe na kojima sam kao glumac otkrivao tekst jer je potpuno drugačija stvar kad čovjek piše tekst i kad dođe u situaciju da taj isti tekst mora izvoditi, onda u njemu pronalazi neke potpuno druge stvari koje ne vidi dok piše. Događaju se stvari na nekom nivou koji nije racionalan, dolazi do poveznica koje glumac bolje prepoznaje.

Na koji način pišete?

-Ovisi što pišem, uglavnom je riječ o idejama koje se polako razvijaju, nekih se uspijem otarasiti, nekih ne.

Svoje tekstove, kad budu izvedeni, više nikada ne čitam, to je za mene završena priča i idem dalje. Imam osjećaj, kad napišem tekst i on se izvede, da više ne pripada meni, nego je svojina svih, svatko ga doživljava na svoj način i nemam potrebu vraćati se natrag, analizirati i tražiti. Uvijek mislim da je najbolji tekst onaj koji pišem danas ili onaj koji ću pisati sutra.

Neke tekstove pripremam jako studiozno; bavim se analizom likova, napravim priču, onda je stavim u neku formu, raščlanim na činove i prizore, radim scenoslijed, a negdje pustim da počne teći pa se vraćam natrag i dorađujem. Nemam formulu po kojoj radim, slijedim instinkt, misao koja mi se nameće, nevažno je li to bljesak neke rečenice, slika ili melodija.

Zanimljiv je put kojim ste došli do teksta predstave, riječ je o različitim pjesmama

-Htio sam se igrati sa smrću, ali na duhovit način, ne stvarati dramu, nego vidjeti mogu li to dovesti do neke groteske. Motivi iz određenih skladbi su otvarali neke scene, palo mi je na pamet da bi mogao napisati tekst o ženi iz pjesme "Like a rolling stone" Boba Dylana, a prethodno sam već vidio dvojicu tipova čije životno stanje nije jasno, ne znamo jesu li živi ili nisu, pa su tu došli  "Jealous guy" i "Imagine" Lennona, "Heroes" Bowieja, "Heaven" Talking Headsa koji je usmjerio priču i na kraju "Hey Joe" s čijim sam tekstom došao do prvoga dijaloga. Kad se na kraju sve to pročita, ti motivi čovjek, pištolj, žena nisu jedini važni jer u ovome tekstu, možda više nego u ijednom drugom mom tekstu, ima onoga što je mene oblikovalo kao čovjeka i umjetnika. U predstavi su prisutni elementi poetika Ionesca, Becketta, Harmsa, Buñuela, Lyncha, Fellinija i dr.

Nikada me nije zanimalo pričanje neke priče ili realizam, nego poetske dimenzije tih stvari.

U Playdrami dosta surađujete s mladim glumcima, kako se obje strane nose sa sveprisutnim egom u kazalištu?

-Trenutačno radimo jedan zanimljivi projekt naziva "Klasici u rebama" (trapericama, op.a.). Naša namjera je bila da kroz taj projekt damo priliku mladim glumcima da nakon Akademije krenu graditi svoje karijere igrajući dramske likove unutar kazališnog repertoara. Moram pohvaliti Anastasiju Jankovsku koja je sama odabrala tekst, adaptirala ga jako dobro, vrlo pismeno i precizno nadogradila nizom scena koje su neverbalne, za predstavu "Zbogom Natalija Petrovna" unutar spomenutoga projekta.

Obožavam raditi s mladim glumcima, njihova otvorenost i nevinost u pristupu mi je draga i dragocjena i mislim da se od njih može mnogo naučiti. Kad pristupam mladim ljudima ne nosim sa sobom nikakav status, dajem se i učim koliko i oni. U kazalištu godine ne postoje.

Što se tiče ega, ne volim sitan ego, sitan ego imaju sitni ljudi. Takvi ljudi su mi dosadni. Ako već imaš ego, imaj ga kao Picasso, on je znao da je genij. To cijenim.

Ove je godine za Svjetski dan kazališta Treći program HRT-a posvetio cjelodnevni program kazalištu. Što mislite o tome?

-Veliki problem hrvatske kulture su mediji, izbačena je iz dnevnih medija, svedena je na šture vijesti, gomila stvari koja se zbiva je prešućena. Prije je kultura bila sveprisutna, a danas je netko odlučio da kultura ne može prodati novine. Okej, možda ne može, ali u tim istim medijima onda ćete pronaći potpuna zgražanja nad time kako srednjoškolci ne čitaju ili kako ljudi ne idu u kazalište i sl.  

Kad je kazališna kritika u pitanju mladi je glumci gotovo pa nikad nisu ni vidjeli, u našim se novinama uglavnom pišu osvrti. Žao mi je jer je kazališna kritika jako važna kao sredstvo kojim se dijalogizira. Kritika je danas štura ili osobna i promovira kritičara. Kritika se uči, prvenstveno zahtijeva čovjeka koji gleda. Ne može netko tko ne gleda predstave osim u svome gradu, osobito ako taj grad nije bogat kazališnim zbivanjima, pisati objektivne kritike jer je naviknut na jednu estetiku. Kritičar mora imati širok uvid što se događa u kazalištu kod nas i van.

Kakve predstave volite pogledati?

-Volim pogledati dobre predstave i mogu se isključiti s te profesionalne strane. Ako je nešto dobro za gledanje mene već zanima, ne moram se odmah baviti intelektualnom stranom cijele stvari, kako je netko pristupio nekom djelu i režiji, to ide nakon gledanja. Samo mi nemoj biti dosadan i nemoj mi lagati odmah. Ne volim kad pročitam predstavu odmah u trećoj minuti.

Ne postoji formula za dobru predstavu, nema garancije. Jako puno stvari se mora poklopiti. Ali čovjek mora točno znati što je na kraju napravio. Čovjek koji vidi; bilo u glumi, bilo u režiji, bilo u pisanju, ima naprosto više šansi da uspije, ako ne sad, onda idući put, u sljedećem pokušaju. To je talent - vidjeti jasno stvari, sebe, druge, publiku.