Wilde je književnu slavu stekao dramama, romanima i zbirkama priča, a svjetovnu raskalašenim životom

U Velikoj Britaniji nedavno je provedena anketa u kojoj se birao najduhovitiji Britanac. Pobjedu je odnio irski pisac, pjesnik i celebrity Oscar Wilde koji 'može odoljeti svemu osim napasti', a 'dobar savjet uvijek samo proslijedi, jer njemu nikada ne pomogne'.

Riječ je o književnom klasiku i gay ikoni, čovjeku koji je književnu slavu stekao dramama, romanima i zbirkama priča ('Salome', 'Idealni muž', 'Važno je zvati se Ernest', 'Slika Doriana Graya', 'Sretni princ' i dr.), a svjetovnu raskalašenim životom.

Bio je jedna od najkontroverznijih ličnosti druge polovice 19. stoljeća, čovjek koji se rugao konvencijama uštogljene viktorijanske Engleske. Silom prilika je priznao da je homoseksualac u vrijeme kad je takva seksualna orijentacija bila ilegalna i zbog nje se odlazilo u zatvor.

Rođen je 1854. u Dublinu i potekao je iz nesvakidašnje obitelji. Otac mu je bio ugledan liječnik koji se bavio arheologijom i etnologijom i koji je za svoja postignuća na području medicine bio nagrađen viteškom titulom. Ipak, nije bio bez mrlje na ugledu, jer ga je svojedobno bivša pacijentica optužila da ju je omamio kloroformom i silovao. Majka mu je pak bila pjesnikinja (pisala je pod pseudonimom Speranza) koja je voljela stvarati senzacije i za koju je život bio jedan veliki performans.

Kao sinu imućnih roditelja kojem učenje nije predstavljalo nikakav problem, Wilde je stekao kvalitetno obrazovanje. Već se na studiju pokazalo koliki je osobenjak. Dok se školovao na Magdalen Collegeu u Irskoj, postao je jedan od predvodnika dekadentnog estetskog pokreta. Duga kosa, ismijavanje 'muških' sportova, kićenje perjem i cvijećem stajalo ga je zlostavljanja, a njegov način života, buntovništvo i sumnja u homoseksualnost već su tada proglašavani nemoralnima.

Studij je nastavio na Oxfordu, da bi po završetku postao najcjenjeniji stručnjak za esteticizam u Engleskoj, a nakon definitivnog napuštanja Irske 1878. počeo je predavati esteticizam u Londonu, SAD-u i Kanadi. Iako i dalje u najmanju ruku ekscentričan (odjeću mu nisu dizajnirali krojači, već kazališni kostimografi, u zapučku nije nosio rupčić, već suncokret ili ljiljan, neprestano se šuškalo o njegovoj homoseksualnosti), naposljetku je povio vrat pred normama i 1884. oženio imućnu Constance Lloyd.

Brak kao privremena fasada

Oscar Wilde izdržao je u ulozi uglednog građanina ravno dvije godine. S Contance je čak imao i dva sina, ali sve ga to nije spriječilo da se 1886. vrati starim porocima - izlascima i mladićima. Ubrzo je napustio suprugu, uz obrazloženje da je napustio dom jer ga tamo ionako toliko dugo nije bilo da je zaboravio kućni broj.

Posvetio se alkoholu, ljubovanju i pisanju, s ciljem da (kako je sam rekao) 'uznemiri monotoniju klasa, robovanje običajima, tiraniju navike i smanjivanje čovjeka na razinu stroja'. Period otvorenog buntovništva trajao je od 1888. do 1895. i tad su nastala njegova najbolja djela ('Salome', 'Idealni muž', 'Važno je zvati se Ernest', 'Sretni princ i ostale priče', 'Slika Doriana Graya'...).

Optužbe za sodomiju, zatvor i smrt

Iako je svojom pojavom, izjavama i ponašanjem često balansirao na rubu propasti, nije ga pokopalo slobodnjaštvo i nepoštivanje konvencija, već seksualna orijentacija, zakonom zabranjena u Engleskoj njegova vremena.

Na popisu njegovih ljubavnika (prije i poslije ženidbe) našli su se slikar Frank Miles, novinar i kritičar Robert Baldwin Ross, brojne muške prostitutke i lord Alfred Douglas (poznat pod nadimkom Bosie) koji ga je naposljetku 'stajao glave'.

S Douglasom se upoznao 1891. godine. Isprva su održavali 'nježno prijateljstvo' i navodno su tek nakon šest mjeseci druženja postali ljubavnici. Veza je trajala nekoliko godina, sve dok otac lorda Douglasa nije odlučio stati na kraj sramoti i izvući 'nedužnog' sina iz pakla sodomije. Nakon nekoliko sukoba s ocem lorda Douglasa, uslijedila je tužba i istraga nad Wildeom koja je dokazala njegovu povezanost s homoseksualcima, transvestitima i bordelima.

Suđenje koje je uslijedilo diglo je javnost na noge. Wildea je okružila sveopća histerija, a osim što je branio sebe, od optužbi za nemoralnost bio je prisiljen braniti i svoja djela (pod povećalom se posebno našao roman 'Slika Doriana Graya').

Dokazi su ipak bili prejaki, pa je Wilde 1895. osuđen na dvije godine teškog fizičkog rada. Njegova supruga je nakon skandala sebi i sinovima promijenila prezime u Holland.

Nakon odsluženja kazne ostao je bez novčića i teško načeta zdravlja. Posljednje godine života proveo je u Parizu, a umro je 30. studenog 1900. od meningitisa, vjerojatno uzrokovanog uznapredovalim sifilisom. Sahranjen je na groblju Pére Lachaise.