Član žirija književne nagrade roman@tportal.hr Gordan Duhaček piše o tome gdje je danas hrvatski roman u odnosu na moderne tokove, o pretjeranoj pristojnosti kao odlici domaće književnosti, dosadnom mainstreamu i budućnosti hrvatskog romana koji se mora osloboditi okova vlastite tradicije

Kada nagrada tportala za roman godine bude slavila svoju pedesetogodišnjicu, knjige će se najvjerojatnije moći naći tek u malobrojnim antikvarijatima i muzejima kao podsjetnici drukčije prošlosti.

Papirnati kontejner za riječi koji je osmislio Johannes Gutenberg polako gubi primat u odnosu na nove tehnologije, elektroničke knjige i čitače, pa tako danas možete čuvati desetine tisuća romana na uređaju lakšem od jednog kilograma.

No, kraj knjige nije ni približno kraj književnosti, pa naravno ni ključne romaneskne forme, što znači da ćemo romane i dalje pisati i čitati, ali ništa od toga se neće događati na papiru.

Taj vrli novi svijet neće izbjeći ni hrvatsku književnost, koja se često nalazila izvan modernih tokova, i u tome perverzno uživala. Ona bi do tada trebala apsolvirati svoje porođajne muke, koje je prate već stoljećima, i 2059. nuditi romane čije teme, stil i aktualnost korespondiraju s onime što se događa u ostatku svijeta.

To znači kako ćemo, u međuvremenu, moći izdvojiti već klasične romane s antologijskim ženskim likovima, koji će praviti društvu Lauri, barunici Castelli i Štefici Cvek. Ne bi bilo loše da još jedna od tih dama bude hladnokrvni ubojica, nezajažljiva nimfomanka ili sociopatski nastrojena karijeristica, jer dragih majki, plemenitih sestara i svetica opće prakse hrvatska književnost ima za izvoz, pa transgresivne iskorake treba pohvaliti.

Općenito gledajući, pristojnost je uvijek, čast izuzecima, bila glavna odlika (tj. mana) domaće književnosti. Provokacije, dakle, mogu samo pomoći.

Još važnije je ipak to da neke stvari, koje drugdje odavno spadaju u dosadni mainstream, prestanu biti provokacija u Lijepoj Našoj, jer sve dok šokove budu izazivale knjige o transrodnim plišanim igračkama, nećemo se moći šokirati kada za to doista bude razloga.

Seksualnost pak neće biti jedan od njih, što znači da će se pisanju o seksu pristupati kao i svakom drugom dijelu romana, a ne kako bi se dokazala pomodna aktualnost, feministička emancipiranost ili, najgore od svega, mačistička potentnost. S druge strane, homoseksualnog seksa ima više nego dovoljno u tek dva gay romana tisućljetne hrvatske književnosti, što znači da bi autori ove tematike mogli malo koristiti i drugu glavu.

Hrvatski roman redovito postaje bolji kad se oslobodi okova vlastite tradicije, jer stara je pouka naše književnosti da su najbolje stvari pokrenuli oni koji su odbacili sve do tada ostvareno te s potpuno novih pozicija krenuli iz početka.

Što se tiče bliske budućnosti, to znači kako se čeka novi Matoš ili Krleža kako bi polemički brutalno, koliko i briljantno, pokosio trenutačni naraštaj stvarnosnih skribomana, čije rečenice rijetko imaju dvoznamenkast broj riječi.

Hrvatski jezik, koji zapjenjeno štite ešaloni staraca opsjednutih liječenjem psihopolitičkih trauma iz vlastitog djetinjstva, također zaslužuje bolje od onoga što mu se danas događa. Ili ga se pretvara u mrtav nacionalni spomenik ili ga se ignorira pri pisanju, što rezultira time da se nepismenost počinje kanonizirati kao stil.

Bolja budućnost hrvatskog romana ponovno će se pronaći negdje vani, uz napomenu kako u 2009. nema više smisla otkrivati Raymonda Carvera, nego Denisa Johnosona ili Jonathana Littela.

No, ako se na hrvatski prijevod Musilovog voluminoznog 'Čovjeka bez svojstava' moralo čekati oko stotinjak godina, te još kao danak prevoditeljske taštine 'svojstva' zamijeniti 'osobinama', onda se ne treba nadati kako ćemo Johnsonov 'Tree of Smoke' ili Littelove 'The Kindly Ones', oba duga oko 900 stranica, uskoro čitati na hrvatskom.

No, neko nadobudno dijete, član školske literarne sekcije, možda će ih pročitati na originalnom engleskom i za nekoliko desetljeća ispisati, primjerice, krvavu kroniku Domovinskog rata, kao što Johnson obrađuje Vijetnam, a Littel holokaust. Budućnost hrvatskog romana je, dakle, u rukama tog dječaka ili djevojčice, koji će biti spremni, kada književno stasaju, izdati hrvatsku književnu tradiciju i krenuti svojim putem, kako bi napisali iznimno književno djelo.