Juvančićev 'Čaruga' zastao je na pola puta, ne stvorivši izvedbenu homogenost i propustivši priliku poentiranja na temelju aktualnosti teksta

Kušanov 'Čaruga' u režiji Joška Juvančića zapeo je u rascjepu između duhovite karikaturalnosti i neuspjele kritike društva, odličnog Milana Pleštine i nekoliko umornih glumačkih rola, duhovitih i dinamičnih scena i ponekog dramaturškog suviška.

Komediju Čaruga, podnaslovljenu kao 'pučki igrokaz s pucanjem i umorstvom', Ivan Kušan je napisao prije 35 godina na narudžbu Teatra u gostima koji je s tom predstavom i Reljom Bašićem u naslovnoj ulozi doživio nevjerojatan uspjeh u preko 250 izvedbi. Veliki znalac dramske riječi prilagodio se poetici Teatra u gostima napisavši izuzetno duhovitu i pitku komediju punu preokreta, urnebesnih dijaloga i živopisnih likova, uz diskretan društveni sloj prisutan u pozadini smijeha.

Uslijedilo je postavljanje komada u mnogim domaćim i inozemnim kazalištima, da bi ove godine, kao jedina domaća premijera, po prvi put dospio i do zagrebačkog HNK. Redatelj Joško Juvančić nije pretjerano intervenirao u Kušanovo djelo, zadržavši odlično građenu strukturu komada, ali i propustivši priliku pokratiti viškove unutar pojedinih scena. Također je komad, koji je usprkos 'starosti' vrlo aktualan, trebalo dodatno osuvremeniti, za što se nudilo puno prilika, a što bi utišalo s vremenom stvorenu patinu.

Upravo je društvena aktualnost i bila Juvančićev glavni motiv postavljanja predstave sad i ovdje, što je naglasio i lecima koji su dočekali gledatelje prije predstave, a koji prstom ukazuju na političku i društvenu vlast kojoj bi događaji na sceni, navodno, trebali biti kost u grlu.

Od ideje do realizacije dug je put, a tako je i Juvin motiv dobrim dijelom nestao u prostoru izvedbe omotane gustim platnom parodije, te je predstava izgubila dio izvornog šarma, upavši u rascjep između karikaturalnosti i kritike društva.

'Robin Hood slavonskih ravni', Jovo Stanisavljević Čaruga, u Kušanovoj komediji je ostarjeli i slabovidni kriminalac koji živi na (medijskoj!) slavi iz vremena kad je prašio od Drave do Save. Priče i vijesti o Čarugi još su žive, dok on pokušava 'ucmekati' aktualnog nam Jurja Ardonjaka, moćnika koji se obogatio na račun siromašnih seljaka, otimajući im zemlju i bogatstva. Iza opakog plana ne stoji plemenit čin razrješavanja s moćnicima, već Jurjeva supruga Ankica, koja ga se želi riješiti iz čisto praktičnog razloga - da bi mogla u miru uživati s ljubavnikom Možboltom. Kako bi osigurala suprugovu smrt, Ankica u akciju baca i Ardonjakovog tajnika Frankića i desetnika Adama Žažića, kojima obećava ruku sluškinje Tonke, te seljaka Josipa Zeljića, kojemu nudi njegovu djedovinu, a koji postaje Čarugin vjerni ađutant. U cijelu priču se upliće i vlast u obliku žandarmerijskog kapetana Gile i akcija može početi. A tko tu koga, kako i zašto, prepuštamo vama da saznate.

Juvančić je komad postavio razigrano i dinamično, uz niz duhovitih scena i pokoji suvišak koji je rušio dramsku igru, odlično oblikovavši ključnu scenu u šašu u kojoj je prepleo sve likove u urnebesnu igru scenskog skrivača. Također, prizore je razdvojio vrlo zabavnim kabaretskim umecima u kojima su glumci pokazali svu karikaturalnu raskoš pjesme i plesa. Ipak, uprkos dinamičnoj režiji, predstava se na trenutke strahovito vukla, a ključni razlog je umorna izvedba nekih glumaca.

Najbolji dio predstave, kao što je i red, sam je Čaruga, odnosno Milan Pleština, koji je slavonskog šmekera oblikovao naglašeno karikaturalno, na tragu groteske, kao kratkovidnog jezičavca koji živi na staroj slavi. Duhovito stiliziranim pokretom i okretom, gestom i glasom, odlično je naglasio njegove mane i odnos divljenja prema vlastitom liku i djelu.

Dušan Gojić seljaka Zeljića pametno je učinio čvrstim likom, čime je dodatno naglasio Čaruginu raspršenost i parodičnost. Danko Ljuština Ardonjaka je oblikovao kao gotovo topao i dijelom naivan lik, što je ublažilo socijalnu kritiku, budući da se upravo u tom liku krio potencijal društvenog negativca. Iako Adronjakova supruga Ankica stoji iza svih spletki, samim time ima potencijal tajnovitosti i slojevitosti, Vlasta Ramljak oblikovala ju je plošno, u prostoru između bučnog realizma i preglumljene emocije.

Goran Grgić transformirao se u liku Možbolta do neprepoznavanja, oblikovavši ga kao grotesknog kicoša, ali pretjeravši u infantilizaciji, posebice pokreta. Ana Begić bila je bučna, kakva već treba biti fatalna sluškinja Tonka, ali i nedosljedna u ikavštini. Također, još jednom je potvrdila da joj je pjevanje najslabija točka. Dušan Bućan pretjerano je naglasio samodopadnost desetnika Žižića, Žarko Potočnjak bio je tipično duhovit u ulozi Frankića, a Ivan Brkić dobar u liku žandara Gileta.

Miljenko Sekulić scenu je omotao visokim šašem u funkciji efektnih paravana i lakopokretnih kulisa, ujedno uspješno lokalizirajući radnju na prostor sela. Ozren Depolo oblikovao je vrlo dinamičnu i ritmički pamtljivu glazbu slavonskog prizvuka, koja je dizala ritam i songovima razigravala međuscene.

Zaključno, Juvančićev 'Čaruga' zastao je na pola puta, ne stvorivši izvedbenu homogenost i propustivši priliku poentiranja na temelju aktualnosti teksta. Ipak, odlični Milan Pleština i pregršt kušanovskog humora dovoljan su razlog za posjet HNK-u.