La Stupenda, kako ju je prozvao talijanski tisak nakon debija u teatru La Fenice u Veneciji, Joan Sutherland bila je bez puno sumnje jedna od najslavnijih sopranistica 20. stoljeća

Uobičajeno se odlazak velikana klasične glazbe proglašava definitivnim krajem jedne ere, podrazumijevajući pod tim visoke standarde koje je dotični umjetnik ili umjetnica postavio/la, a kojima mlađa, nadolazeća generacija tek mora stremiti. U slučaju odlaska Joan Sutherland (1926-2010), koja je bez puno sumnje jedna od najslavnijih sopranistica 20. stoljeća, moglo bi se prije svega govoriti o jedinstvenom vokalnom fenomenu.

Ako je ime Marije Callas u povijesti lirskog teatra neodvojivo vezano uz Bellinijevu Normu, uz ime Joan Sutherland vezuje se krhka i labilna heroina Donizettijeve 'Lucije di Lammermoor'. Joan Sutherland je na svjetsku scenu maestralno stupila upravo u zahtjevnoj koloraturnoj ulozi Donizettijeve opere u Covent Gardenu 1959. godine, pod ravnanjem Tullija Serafina i u režiji Franca Zeffirellija.

Ubrzo su slijedili nastupi u milanskoj Scali i njujorškom Metropolitanu, koji su zapečatili njeno mjesto na opernoj sceni. Mlada australska pjevačica uspostavila se ubrzo kao esencijalna interpretkinja dotad zapostavljenih bel canto opera Donizettija i Bellinija, nastavljajući put koji je započela Maria Callas. Njen prvi album 'The Art of the Prima Donna' (Decca) i danas je uzorit primjer žanra, kao jedan od slavnijih vokalnih recitala u čitavoj povijesti diskografije, a Luciano Pavarotti, njen najčešći partner na sceni, koji je stekao planetarnu slavu zahvaljujući pop suradnjama dubiozne kvalitete, nazivao ju je 'glasom stoljeća'.

U povijesti lirskog teatra bilo je pjevačica s više dramskog i scenskog talenta te s boljom dikcijom, no malo ih je raspolagalo tako veličanstvenim instrumentom, koji je s prividnom lakoćom svladavao sve vokalne zahtjeve virtuoznih romantičnih partitura. U vremenu kad se titule primadone tako olako dijele, Joan Sutherland uistinu jest pripadnica jedne protekle ere, kada je glazba uvijek bila u prvom planu.

Joško Tomasović