Da dobitni spoj spektakularne građevine-operne kuće i arhitekta-zvijezde, Zahe Hadid u kontekstu bujajuće kineske ekonomije može odaslati znatni marketinški potencijal za čitavu regiju pokazuje primjer nove operne kuće u Guangzhou, trećem kineskom gradu po veličini

Da arhitektura nacionale operne kuće nosi snažnu reprezentativnu vrijednost, služeći istovremeno kao odašiljač kulturne i ekonomske moći, zvuči poprilično standardno, no posljednji primjer gradnje operne kuće u kineskom gradu Guangzhou pokazuje kako je stara praksa i dalje iznimno aktualna.

U trećem najvećem gradu u Kini, koji je bio domaćin Azijskih igara 2010. godine, upravo je otvorena nova operna kuća koju potpisuje slavna Zaha Hadid.

Smještena uz rijeku, nova kulturna ustanova nalazi se u kompleksu veličine impozantnih 70.000 m2, sastoji se od dva volumena prekrivena mrežom čelika, betona i stakla, dok unutrašnjost, ispresijecana brojnim prolazima-vidikovcima, preuzima dinamiku vanjskog prostora, kojeg, uz rijeku, čine mahom novosagrađeni neboderi s pripadajućom im neonskom rasvjetom.

S asimetričnim auditorijem od 1800 mjesta te novom, multifunkcionalnom dvoranom, građevina jasno svjedoči o nakanama autorice koja arhitekturu nastoji uklopiti u sam pejzaž.

Novi, fluidni tip prostornosti u kojem se ukida čvrsta točka gledišta, dinamiziranje formi te latentni dojam vrtoglavosti perspektiva, samo su neke od značajki koje vjerno prate rad Zahe Hadid, osiguravajući joj istovremeno sav suvišak medijske pažnje i kontroverzu unutar arhitektonskog miljea.

Inauguracija novog projekta, koji je možda najzvučniji u arhitektonsko-građevinskom naletu kineskog grada koji snažno hvata zalet prema statusu jedne od metropola azijskog svijeta, izazvala je nekoliko entuzijastičnih reakcija. Kritičar Jonathan Glancey iz britanskog lista The Guardian usporedio je kinesku opernu kuću s ikoničkom opernom kućom u Sydneyu, autora Jørna Utzona.

No superlativnoj kritici ne manjka ni izvjesna doza revanšizma. Naime, projekt Zahe Hadid donekle podsjeća na njen stari, nikad sagrađeni projekt Opere u Cardiffu iz 1984. godine, a to je bilo doba u kojem je arhitektici snažno prijetila pejorativna etiketa 'sjajne arhitektice na papiru' zbog velikih sumnji u materijalnu izvedivost njenih fluidnih struktura.

No zapravo, projekt kineske operne kuće je generirao upravo ono što se od njega i tražilo. Spektakularnost formi rezultirala je zavidnim medijskim odjekom kojeg su lokalni naručitelji jasno prepoznali kao marketinški i turistički, a zatim i kulturni potencijal. U cijelom zvučnom projektu ime iranske arhitektice s londonskom adresom, Zahe Hadid, jedine žene dobitnice Pritzkerove nagrade, nije odabrano nimalo slučajno. Upravo njen status arhitekta-zvijezde tzv. 'starchitect', koji se svodi na grupicu od nekolicine arhitekata kao što su Norman Foster, Jean Nouvel, Frank Gehry, Tadao Ando ..., garant je ne samo instantne svjetske pažnje, već je i zalog za buduće generiranje profita građevine kao destinacije per se.

U projektiranju spektakularnih kazališnih kuća Zahi Hadid može slobodno parirati i Santiago Calatrava, španjolski arhitekt, odgovaran za dramatični izgled Opere u Valenciji. Stoga ne treba čuditi što je Hadidin projekt, s vijugavim formama i ukidanjem klasičnih perspektiva u kontekstu bujajuće kineske ekonomije, s kojom u paketu stiže i sva želja za reprezentacijom te iste moći, medijski znatno nadjačao neke druge arhitektonske projekte istog žanra, koji zaslužuju barem jednaku pažnju, kao što je operna kuća u Oslu, koju je projektirao Tarald Lundevall iz ureda Snøhetta, ili Opera u Kopenhagenu, autora Henninga Larsena.