Idealnim gostom prvog 'đira' projekta 'Skribonauti: Posljednja postaja Zagreb' pokazao se Bekim Serjanović, dobitnik nagrade 'Meša Selimović 2009. godine

'Skribonauti: Posljednja postaja Zagreb' novi je književni projekt koji je u Splitu pokrenula Udruga za promicanje književnosti i kulture Skribonauti. Riječ je o udruzi koju čine entuzijastični zaljubljenici u književnost i umjetnost - Krešimir Krolo, Nenad Medelić, Tomislav Uvodić, Paula Zore te bivša glavna urednica studentskog časopisa za književnost, The Split Mind, Luiza Bouharaoua. Cilj je njihovog projekta obići one gradove do kojih mnoga književna događanja slabije dopiru. Ove godine to su Rijeka, Zadar i Split.

Kako je književnost putovanje samo po sebi, idealnim gostom prvog 'đira' Skribonauta pokazao se književnik Bekim Serjanović, dobitnik 'Meše Selimovića' 2009. godine, autora zbirke 'Fasung', te romana 'Nigdje, niotkuda' i 'Ljepši život'.

Riječ je o piscu koji je rođen u Bosni i Hercegovini, školovao se u Rijeci, a danas živi na relaciji Oslo-Hvar, a sam književni susret u Gradskoj knjižnici Zadar otvorio je isječak iz dokumentarnog filma 'Od Tokya do Morave', svojevrsni intro u život i rad karizmatičnog autora.

U vrlo opuštenom razgovoru s Luizom Bouharaoua, Serjanović je otkrio mnogo o sebi i svom pisanju, prije svega o pitanju autobiografske proze u kojoj je pronašao svoj autorski glas. 'Biografija predstavlja sirovi materijal koji je spreman za umjetničko oblikovanje, bilo da se radi o kiparu, slikaru, piscu... teško je pisati o stvarima koje ne poznaješ. Priču si uspio prodati ako čitatelj komunicira s njom, a lijepa je laž bolja od surove istine. Lažimo se, ali lijepo', našalio se Serjanović.

Ono što se najčešće provlači kada se govori o ovome piscu njegova je pripadnost, naime, u konkurenciju za nagradu 'Meša Selimović' ušao je kao hrvatski pisac, i to na preporuku Miljenka Jergovića. Serjanović tvrdi da se ne opterećuje krizom identiteta, 'osim kada je jugo.'

Prisjetio se izjave Julijane Matanović koja je napomenula kako ljudi s greškom u biografiji postaju pisci, pa se tako dogodilo i njemu, pisati je počeo zbog određenog rasterećenja, da bi objasnio samoga sebe.

'Pitali su me uživam li u pisanju. Pisanje nije uživanje, baš suprotno. Za mene je to jedan bolan proces, nakon kojega bude lakše, kao poslije povraćanja' - Serjanović se nije libio ove, rekli bismo, vrlo ljudske usporedbe.

Kako se pokazalo da ipak nije darovit glazbenik (imao je punk bend), okušao se u književnosti, a bavi se i prevođenjem, što je za njega otvorilo poseban odnos prema riječima i jeziku.

Na književnom susretu čuli smo još i kakve viceve pričaju Norvežani, zašto je autoironija najbolji oblik stilske figure, te na kojem jeziku Serjanović piše. Naime, njegova djela nastaju na standardnom hrvatskom jeziku, a norveški je prijevod povjerio svom prijatelju.

Kada je riječ o upotrijebi dijalekta i lokalizama, Serjanović smatra kako su oni i više nego potrebni prozi, jer upravo na njima počiva plastičnost i autentičnost romana.