Bitorajac i Filipović odlučili su začudno vrijeme u kojemu živimo prokomentirati s podrugljivim osmijehom na licu

Osam godina nakon premijere kazališnog megahita 'Magic Act Show' Rene Bitorajac i Tarik Filipović ponovo su ujedinili kreativne snage, pojačavši ih onima Zorana Lazića, te stvorili kazališni projekt spektakularnog naziva, no ne i čina - 'Spektakluk'.

Naslonivši se na staru dobru da je kritika društva najglasnija ako je omotana bučnim smijehom, makar u broju decibela, Bitorajac i Filipović odlučili su začudno vrijeme u kojemu živimo prokomentirati s podrugljivim osmijehom na licu (i usputnom figom u džepu).

Samu ideju, nimalo lošu, smjestili su u sveprisutni reality okvir protegnut od spermija do završnog izdisaja, razlomivši ga jednako prisutnim reklamnim umecima. Šećući životnom skalom od repatih plivača i supertalentiranih beba preko razularenih tinejdžerica, ubrzanih mladih biznismena, po naški rijetkih sretnika s poslom, nezadovoljnog bračnog para, pa do djedica na izmaku snaga, autorski tim ponudio je široku paletu likova i mogućnosti iz kojih je mogao izvući znatno više no što je učinio.

Epizode su se kretale u naglašenoj neujednačenosti od vrlo duhovitih, poput bračnog nezadovoljstva, preko pametno skrojenih, poput mimski prikazane životne ubrzanosti razlomljene smrznutim slikama, pa do potpuno nepotrebnih i suvišnih, poput višestruko isprane epizode s dalmatinskim pranjem purgera.

Scensko odrastanje lomili su televizijski reklamni umeci (vrlo dobar i dinamičan video Tomislava Rukavine) koji su počesto preuzimali primat nad kazališnom igrom, no i njihov problem bio je neujednačenost. Tako su se kretali od pomalo promašenih, poput bosanske bake, do urnebesnih poput odlično prikazane zamijene duhovnih težnji Crkve onim materijalnim, posebice s ubrzanim čitanjem molitve 'Oče naš' koja postaje tek recept za brzinsko iskupljenje.

Uz neujednačenost, ključni je problem predstave koja ne kritizira, već samo bilježi društvene devijacije, u trivijalnom građenju humora, najčešće na prvoloptaškim oprekama jeftino-skupo, lijepo-ružno, pozitivno-negativno, koje vrlo brzo postaju zamorne.

Najbolji dio predstave bili su vrlo raspoloženi i dinamični izvođači. Odlični Bitorajac lakoćom je prelazio iz lika u lik te nije dopustio vlastitoj glumačkoj i izvedbenoj prepoznatljivosti da im stane na put. Stvorio je nekoliko odličnih minijatura, od ćelave bebe s čuperkom, izgubljene na sceni i u punim pelenama, do vrlo uvjerljivog starčića.

Filipović je nešto neuvjerljivije izlazio iz vlastite prepoznatljivosti, u nekim likovima, poput tinejdžerice utišana morala, pokušavši pojačati odmak djelomičnim prelaskom u preglumljavanje, no, s druge strane, bio je odličan u liku nezadovoljne supruge.

Glumačkim transformacijama pridonijeli su vrlo razigrani kostimi Vedrane Rapić, dok je scena Aljoše Para sa 'spektakularnim' okvirom djelovala preglomazno i nezgrapno, upravo na tragu kičaste raskoši reality showova, gledateljima na rubnim mjestima gledališta zakrivajući pogled na centralni ekran. Songovi na ritmičnu i pamtljivu glazbu Tihomira Preradovića i Davida Vurdelje bili su pomalo nerazumljivi, što im je oduzelo važan dio šarma.

Bez obzira na kritičarska jamranja, poznati i glumački vrlo raspoloženi tandem Rene i Tarik predstavi će osigurati bučan, no ne i urnebesan pljesak te višestruko rasprodan Kerempuh. Osim posjetitelja matičnog kazališta, uglavnom će zadovoljiti, no ne i oduševiti, sve one koji su uživali u ' Magic Act Showu', a pomalo sumnjamo i da će ponoviti njegov uspijeh.

O prethodnom velikom kazališnom hitu u kojemu su Bitorajac i Filipović sudjelovali, kultnim ' Izbacivačima', ne moramo ni pričati. Oni su ipak jedna sasvim druga kazališna priča. Bajka.