'Satis sunt mihi pauci' ili u prijevodu 'Malobrojni su mi dovoljni' žanrovski je teško odrediv križanac mnogih izvedbenih formi, i možda bi najsigurnije bilo jednostavno to događanje okarakterizirati kao ambijentalnu instalaciju kojoj izvedbenost služi kao nimalo jednoznačan ili jednostavan, ali ipak komunikacijski kanal.

Da su na zidovima monumentalnih podruma tek Bruyèreovi filmovi, sve bi ostalo na klasičnoj, ili klasičnijoj, video umjetnosti, bez obzira na njezino u ovom slučaju birano kazališno porijeklo. Ovako, riječ je ipak o izvedbi, koja računa na požrtvovnu ili barem fleksibilnu publiku, s obzirom da se naputak o isključivo bijeloj odjeći strogo poštuje, do najsitnijih detalja.

Bruyère zapravo pokušava rekonstruirati zbilju u kojoj se našao, ali koju interpretira kroz svoje specifične osjetilne membrane. Bijeli filtar kroz koji sve kod njega, čini se, prolazi, svakoj mediteranskoj boji koju je u Splitu pronašao oduzima svaki višak, i ostavlja samo srž. Zapravo, svaki posjetitelj, obučen u bijelo, s masom na licu i najlonskim vrećicama na cipelama, svojevrsni je CSI-jevac u istraživanju ne mjesta zločina nego mjesta katastrofe.

Kad je Jagoš Marković svojedobno dopustio suncu da potpuno spali Mediteran, kako bi Držićevog 'Skupa' postavio na neproduktivnom zgarištu i pustinji koja više nikad i ničime neće roditi, bila je to gesta prepoznavanja. Ali još uvijek drama. Kod Bruyèrea pak nema drame, opstalo je samo nešto između zgarišta i arheološkog nalazišta. Suvremena tematika filmova, dijalozi sa vječnom tematikom poput razvoda, nošenja s bolesti, odnosa majke i kćeri i sličnih, digitalizirani su ostatak civilizacija, sačuvan u zapisu života koji više ne postoji. S druge strane, vitalizam ostaje u osušenom bezbojnom, do aseptičnosti očišćenom ojkanju iz Poljica i poetičnom 'beštimanju' kraljica u izvedbi nimalo slučajno odabranih članica ansambla splitskog HNK, Nives Ivanković, Ksenije Prohaske i Arijane Čuline.

Suprotnost svoj toj bjelini i programiranom, gotovo muzejski rekreiranom takozvanom životu daju psi svojim lajanjem i izostankom redateljske upute. Jedino s njima postoji neka vrsta komunikacije, dok sve ostalo, čak i trance party za dvadesetak tek rubno antropomorfnih gnomova u bijelim kamuflažnim uniformama, služi tek kao plutajuća slika, instalacija prije nego performans.

Od one vrste umjetnika koji o svojem radu i idejama daju malo informacija, prije pojedinog projekta upravo minimum, Jean-Michel Bruyère ostavlja imaginaciji gledatelja na volju koliko će i što sami ponijeti s izvedbe. Ali dolaze s onim što jesu, i to primjenjuju - od svjetonazornog sklopa, preko mogućnost interpretacije ili zaključka, do otvorenost u komunikaciji sa 'stranim' teritorijem i njegovim poprilično zatvorenim kartama. Presudna je stilizacija, i postupak koji u određenom prostoru postavlja stanice, ali ne stanice kao mansione ili postaje logičnog puta do spoznaje i razumijevanja, nego jedinice ravnopravnog udjela u sinergiji cjeline.

Na sličan način je svojedobno, prije gotovo dvadesetak godina kad je još nastajala njegova danas očito strukturirana i postojana poetika, u Francuskom paviljonu zagrebačkog Studentskog centra u sklopu Eurokaza postavio projekt 'Budi se lijepa'. Nemoguće je ili barem potpuno pogrešno postaviti pitanje je li riječ o kazalištu, dok se o dramskosti toga svega može raspravljati, iako ne i o dramatičnosti.

Činjenica da ovim projektom okupljeni izvedbeni modeli čine cjelinu koja ulazi u kategoriju suvremenog kazališta, dok ambijentalnosti kao zadanosti ili barem nominalnom programskom određenju ljetnih festivala kao što je Splitsko ljeto, daje malo drukčije značenje. Pridoda li se u pozitivu činjenica da za publiku ova izvedba nije statična, nego, baš naprotiv, ostavlja potpunu slobodu kretanja i percepcije, otvara mogućnost da gostovanja ili produkcije ove i sličnih manifestacija budu i transžanrovski obojeni eksperimenti.

Ili barem faze istraživanja. Čitati političku poruku, počevši s naslovom 'Malobrojni su mi dovoljni', do aseptične bjeline i postapokaliptičnog osjećaja koju pruža šetnja ostacima civilizacije u katakombama prošle, ili pretprošle, bio bi lapidarni pokušaj umanjivanja doživljaja. Čak je i bjelina specifična i osobna, kao da želi poručiti Bruyère. Za razliku od ostalih, on ima malo veću mogućnost i druge, makar i malobrojne, pokušati uvjeriti u svoju.