Autor slavnog 'Kluba boraca' Chuck Palahniuk upravo treba objaviti svoj trinaesti roman 'Damned', u kojem je za mjesto radnje odabrao – pakao

Iako navodno mnogi idu u njega na cijelu vječnost, pakao baš i nije tako često izabran za mjesto radnje u prozi. S obzirom na to da ljudi ipak većinom žive u nekoj vrsti grijeha te ih se sve manje za to kaje, nema sumnje da su paklene vatre u međuvremenu možda postale i prenapučene, ali se rijetko koji autor dosjeti svoju radnju smjestiti u Sotoninu domu.

Razlog tome vjerojatno jest i činjenica da je jedno od najpoznatijih djela svjetske književnosti, Danteov 'Pakao', sudefiniralo zauvijek ljudsko poimanje pakla. Dakle, nadobudni autor treba se izboriti i s tim teretom, što se usudio američki romanopisac Chuck Palahniuk.

Najpoznatiji kao autor 'Kluba boraca', koji je pretvoren u kultni film s Bradom Pittom i Edwardom Nortonom u glavnim ulogama, Palahniuk je inače žestok kritičar današnjice, potrošačkog društva, gubitka duhovnosti i međuljudske povezanosti u postmodernom društvu, čak toliko da su mu neki kritičari prišili epitet nihilista. Možda je baš zato on dobar izbor za književnog turista u paklu, jer ionako zna da smo svi prokleti. To je, uostalom, naslov novog Palahniukovog romana - 'Damned' - koji će se ove jeseni pojaviti u knjižarama.

Palahniuk je za glavnu junakinju romana izabrao trinaestogodišnju Madison koja se 'probudi' mrtva u paklu, pitajući se kako je tamo uopće završila. Navodno to ima veze s pušenjem marihuane, ali pitanje je koliko je taj grijeh dovoljan za vječno prokletstvo. Pakao u kojem je Madison predstavlja veliko smetlište ljudskog otpada, ispunjen je rijekama povraćotine, jezerima sperme, brežuljcima odsječenih noktiju. Stanovnici pakla rade pak u pozivnim centrima, dehumanizirani dakle ne više nego za života, preko kojih muče ljude na Zemlji.

Ipak, Madison i u takvom paklu nalazi prijatelje (naime, kod Palahniuka pakao ipak nisu svi drugi ljudi), mladog pankera Archera i Babette, vršnjakinju opsjednutu modom, a s najvećim prezirom opisani su još živi roditelji junakinje. Oni su par poznatih holivudskih zvijezda čiji je hobi usvajanje siromašne djece diljem svijeta. Jasno je da roman Chucka Palahniuka, uključujući 'Damned', ne može bez satire koja se ovaj put usmjerava na ljudsku površnost. Bez obzira na nihilistički nastrojenog autora, vrlo depresivno mjesto radnje te neživi status glavnog lika, 'Damned' zapravo postaje optimističan roman u kojem se za 13-godišnju Madison nudi i mogućnost spasa od vječnih vatri.

Palahniuk je usporedio 'Damned' s poznatim teen filmom iz osamdesetih 'The Breakfast Club', ponajviše zbog mladih protagonista, ali i s djelima poznate američke spisateljice za mlade Judy Blume. No iza ovog romana stoji i osobna tragedija pisca. Naime, dok je pisao 'Damned' Palahniuk se brinuo o majci koja je umirala od raka, pa je tako izgubio oba roditelja (otac mu je ubijen 1999, a to je učinio bivši suprug njegove nove djevojke). Tako da se u 'Damned' prelila i tuga i gorčina zbog majčine smrti, no to ne znači da je Palahniuk napisao sentimentalno štivo.

Na pitanje novinara vjeruje li doista u pakao, Palahniuk je odgovorio sljedeće: 'Vjerujem da postoji nešto. Ali ne mogu vjerovati da će se netko toliko ljutiti da bi svoju kreaciju osudio na vječno prokletstvo. Nitko ne može toliko dugo zamjerati, pa ni Bog.'

Naravno, kada se piše o paklu, neizbježno je reflektirati se na model koji je postavio Dante u svojoj 'Božanskoj komediji', a to je trilogija putopisa, dakle još kroz čistilište i raj. 'Damned' završava trima indikativnim riječima u tom smislu: to be continued. Palahniuk spominje da bi Madison mogao posvetiti još barem jednu knjigu, onu smještenu u čistilištu, dok se raj nikome ne može unaprijed obećati, pa ni književnik likovima.