Raspone njegovih uloga je golem, zapravo, da parafraziramo Shakespeareova Hamleta, rad Zlatka Crnkovića sažeta je kronika cijele dramske književnosti- svjetske i hrvatske

Prošlogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskoga glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje prošle godi, glumac Zlatko Crnković, preminuo je danas u Zagrebu, u 76. godini.

 

U red velikana upisao se svojim ulogama, pedagoškim radom i najprije iznimnim darom za scenski govor, kojeg je i predavao gotovo cijeli radni vijek i koji je ostao njegovim zaštitnim znakom sve do govora kojim je zahvalio struci 24. studenoga 2011. na spomenutoj dodjeli ipak najvažnijih kazališnih nagrada u ovoj zemlji.

Zlatko Crnković rođen je u Kastvu, ali je u Zagrebu u završio glumu i našao prve angažmane. Stekavši diplomu 1959., međutim, Akademiju dramske umjetnosti, tada Akademiju kazališne umjetnosti, nije napustio nego je na njoj ostao predavati scenski govor, dok je matičnu kuću pronašao u Hrvatskom narodnom kazalištu. To ga nije spriječilo da igra i u svim ostalim zagrebačkim teatrima, kao i u splitskom HNK, te na Dubrovačkim ljetnim igrama, gdje je ukupno odigrao čak šesnaest uloga.

'Raspone njegovih uloga je golem, zapravo, da parafraziramo Shakespeareova Hamleta, rad Zlatka Crnkovića sažeta je kronika cijele dramske književnosti- svjetske i hrvatske.', napisao je Boris Senker svojedobno u eseju za emisiju 'Portret umjetnika u drami' Hrvatskoga radija posvećenu ovom izuzetnom glumcu koji karizmom nije osvajao samo pozornicu, nego i male ekrane i, u nešto manjoj mjeri, i film.

Mnoge generacije studenata zagrebačke akademije dramske umjetnosti strepile su od Crnkovića i njegovoga glasa, a često ih je znao i u mislima upozoriti kad bi, već kao zreli ili barem zreliji glumci, na probama sami sebe čuli kako 'falšaju'.

Čuje li taj 'falš' i kolega, gotovo u pravilu bi mu to otvoreno i rekao, imitirajući profesora koji im je ispravljao svaki pogrešan naglasak. Svi koji nisu studirali glumu, ili Crnkovića nisu čuli u kazalištu, ipak ga, ako malo bolje promisle, poznaju kao jednog od najboljih interpretatora poezija u domaćem eteru, i šteta bi bilo da te snimke, koje su i prije današnjega dana imale antologijsku vrijednost, ostanu trnuti u nekom arhivu. Bez obzira kojim se dijalektom hrvatskoga jezika služio, na njima se i danas se može učiti što je jezik i kako ga se sve može koristiti pravilno i scenski, čak i bez scene.