Prisjećanjem na osnivača Satiričkog kazališta Kerempuh Fadila Hadžića i čestitkom na Nagradi Grada Zagreba Dušku Ljuštini, koji tom kućom ravna već tri desetljeća, 36. izdanje festivala Dani satire otvorila je ministrica kulture Andrea Zlatar-Violić. Prva predstava na rasporedu bila je riječka 'Dabogda te majka rodila' prema tekstu Vedrane Rudan.

Roman riječke književnice zavidne popularnosti postavila je beogradska redateljica Tatjana Mandić Rigonat u koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca i HKD Teatra iz Rijeke. Redateljica je već solidno upoznata s prozom ove autorice, s obzirom na to da je prije deset godina u beogradskom Ateljeu 212 već postavila 'Uho, grlo, nož' kao monodramu za Jelisavetu Seku Sablić.

Predstava koja je obišla regiju za neke je bila samo provokacija, drugi su je proglašavali autentičnom kazališnom preslikom provokativnog štiva, a treći smatrali malim projektom koji govori o velikim problemima i pitanjima koja početkom ovog stoljeća nisu bila ništa više riješena ili rješiva nego danas.

U međuvremenu, Vedrana Rudan od književnog iznenađenja postala je gotovo mainstream autorica plodne, redovite produkcije, čije knjige više ne izazivaju onakvu pažnju, pa ni diskusije kao na početku. Zato i kazališni postupak kojim se redateljica poslužila u ovoj predstavi donekle odstupa od one prvotne poetike koja 'udara u lice'.

'Dabogda te majka rodila' zadržava neke sličnosti, poput izravnog govora publici, ali istodobno pokušava biti i nešto nalik spektaklu koji iznenađuje navodno nekonvencionalnim ili barem neočekivanim rješenjima.

U središtu je ponovno lik tipične Rudaničine 'pobunjene žene', ovoga puta sredovječne gospođe koja je još uvijek kći jer je ponovno postala svjesna svoje mentalne i fizičke nemogućnosti da se odvoji od roditeljice.

Ponovnom ispitivanju jedne od najčvršćih i najkompleksnijih ljudskih veza 'pomaže' i to što je majka postala ponovno aktualna u njezinom životu činjenicom da je onemoćala i da joj, i pored profesionalne njege, ipak treba i briga kćeri.

Trećeg dana festivala Predrag Miki Manojlović, Radoslav Milenković, Branimir Brstina, Danica Maksimović i Milica Mihajlović odigrali su najnoviji komad Dušana Kovačevića 'Kumovi'. Svako gostovanje beogradskog Zvezdara Teatra mamac je za zagrebačku publiku, ali ovaj naslov ipak nije ponudio najavljeni 'povratak' kultnog autora poetici svojih ranih dana i najznačajnijih komada. Prije je riječ o salonskom vodvilju koji računa na vrhunske izvođače više nego na režiju, također autorovu, ili preslabu i na koncu ne konzekventno provedenu političku premisu da današnje vrijeme od ljudi radi - pse. Ukratko: razvodnjeno, površno i predvidivo. Ali svi koji su željeli vidjeti Manojlovića na sceni, došli su na svoje.

U sjeni tog neravnopravnog odnosa izmjenjuju se reminiscencije i rekapitulacije, a prošlost ponovno boli. Sjećanje na oca zlostavljača i silovatelja kojeg je majka prešutno podržavala i od istine bježala u alkoholnu izmaglicu, protagonistici ne pomaže u rješavanju odnosa, čak ni sa samom sobom.

Utoliko je majka nevažna, kao i cijela obiteljska povijest, pa je ova predstava prilično nalik monodrami. Međutim, Zoja Odak kao protagonistkinja paradoksalno bolje funkcionira u suodnosu s namjerno iritantnom majkom Edite Karađole nego kad sama iz nepoznatih razloga trivijalizira svoj iskaz u samostalnim ispovjednim prizorima.

Kako redateljica u dramatizaciji romana nije željela ništa izbaciti, predstava ima i dosta viška. Pasaži Vedrane Rudan koji u prozi možda daju opći 'ženski' okvir epizodama iz svakodnevnih života drugih žena, u predstavi su tek nakalemljene sekvence bez pravog dramskog razloga koje dodaju na dužini, a ne služe gotovo ničemu.

S druge strane, u kvalitetna i iznenađujuća rješenja ubraja se zbor gospođa u godinama koje na sceni otpjevaju nekoliko hitova iz željeznog osmomartovskog repertoara, poput 'Najlepša mama na svetu'. Takva intervencija puno je korisnija od spomenutih epizoda, a predstavi daje nešto drukčiji karakter od pukog prepisivanja proznog u izvedbeni tekst.

Vrhunac predstave ipak je dramatični završetak, kad paradoksi onih nekoliko koraka između ljubavi i mržnje prema najbližima ipak popuste i kad biološka činjenica napuštanja života ne ostavlja mogućnost konkretne pomirbe, nego tek transcendiranog oprosta izrečenog ne toliko da bi ga čulo već mrtvo uho, nego onih nekoliko još živih.

'Dabogda te majka rodila' novi je primjer kvalitetne suradnje institucionalnog i izvaninstitucionalnog riječkog kazališta, na koncu ipak i estetski isplativ. Pokazao je da proza Vedrane Rudan nije uvijek i samo banalna 'bljujica', ali i da baš zato još nije pronađen adekvatan ni univerzalan ključ za njezinu inscenaciju. Monodrama bi možda bila previše 'suha', ali od ovakvog spektakla trnu zubi.