Jedan od najzvučnijih naslova sezone ne samo Dramskog kazališta Gavella sigurno je i onaj koji većini pobuđuje asocijacije - 'Fine mrtve djevojke'. Domaći film koji je mnogima otvorio oči, kako o hrvatskoj zbilji, tako i o hrvatskoj kinematografiji, dobit će i svoju kazališnu inačicu 11. siječnja, ponovno u režiji Dalibora Matanića.

Kad se pojavio 2002, Matanićev drugi dugometražni uradak za koji je scenarij pisao zajedno s Matom Matišićem, jednim od najboljih i najisplativijih ovdašnjih dramskih autora, postao je instantno kultni film generacije koja je htjela i željela drukčiji svijet, a ako ne baš svijet, onda barem drukčiju Hrvatsku.

Priča o dvije zaljubljene djevojke koje u hororu kuće na kolodvoru pronalaze antiutopiju, ali zapravo zbilju društva i svijeta u kojem žive, nije rezonirala samo u homoseksualnim zajednicama, nego u svima koji su bili dovoljno svjesni da znaju kako se ono što se događa drugima ne treba događati nikome. Olga Pakalović i Nina Violić nosile su film, ali ne treba zaboraviti ni izvrsne kreacije Inge Appelt ili Krešimira Mikića, koji je upravo tom ulogom postao najprije Matanićeva dugogodišnja inspiracija, a onda i glumac bez kojeg gotovo nijedan filmski redatelj ne može zamisliti početak snimanja.

Točno deset godina, par najprije krvavih, a onda šarenih zagrebačkih i najprije krvavih, a onda opkoljenih splitskih Parada ponosa kasnije, 'Fine mrtve djevojke' dolaze u kazalište Gavella. O tome svatko od sudionika ima svoje mišljenje.

Sam Dalibor Matanić, kojem je ovo drugi rad u kazalištu nakon što je u HNK Rijeka prije dvije godine postavio roman Damira Karakaša 'Sjajno mjesto za nesreću', prije premijere tvrdi: 'Deset godina nakon izlaska filma očekuješ da će se stvari unaprijediti, ali unapređuju se samo verbalno, dok se zapravo ništa nije promijenilo.'

Međutim, ne govori redatelj samo o odnosu hrvatskog društva prema takozvanim alternativnim seksualnim orijentacijama, nego prema svim 'poniženima i uvrijeđenima': 'Bitna razlika između filma i predstave je u tome što, ako je film bio crn, predstava ide u sivo! U njoj više nitko nije siguran, čak ni oni za koje bi publika trebala navijati. Sve žene u predstavi su žrtve, a priča se širi izvan odnosa homoseksualne zajednice i nekog društva koje je kao izvan nje.'

U procesu rada na predstavi aktivno je sudjelovao i Mate Matišić, koji je bitno preradio scenarij dozvolivši si i da se tijekom proba zaigra s likovima koje poznaje već desetljeće, a koji su se nužno morali promijeniti da bi ostali isti. Zato nijednu od glavnih uloga ne igraju glumci iz filma. Na primjer, stanodavku Olgu, koju je u filu impresivno odigrala Inge Appelt, u predstavi tumači Biserka Ipša, bitno smanjivši agresivni ton uloge koju će mnogi proglasiti glavnom negativkom.

Za ženu koju igra Biserka Ipša ima opravdanje: 'Matišić je previše sjajan pisac da bi njegova lica bila jednodimenzionalna, njegova Olga je duboko nesretna osoba koja se može opravdati rečenicom: 'I ja sam nekad voljela.' I kod nje je riječ o nesreći. Moja kolegica Inge Appelt je bila sjajna na filmu, ali ja sam Olgu tražila drukčije, iz sebe, pa je i rezultat različit kao što se razlikujemo i Inge i ja.

Osim toga, u kazališnoj je verziji ta uloga znatno skraćena, pa je i redateljev pristup bio drukčiji.' Nasilje koje je u 'Finim mrtvim djevojkama' ipak prisutno i na sceni, Biserka Ipša tumači ne onako jednodimenzionalno kako bi se moglo pretpostaviti: 'Veliki problem našeg društva je velika netrpeljivost i mržnja, koja je tu zbog okolnosti, od globalne krize do panike s kreditima... Danas, kad netko nekoga pretuče na cesti, ne pretuče ga zbog verbalnog delikta, nego zbog Sanadera, Milanovića, poreza, legalizacije nekretnina i Kurikuluma... Ali i zato što se pred mladim ljudima više ništa pozitivno ne otvara.'

Naslovne uloge u predstavi Dramskog kazališta Gavella igraju Ivana Roščić i Nataša Janjić Lokas.

Iako su obje gledale film, jasno im je bilo da na njega, kao i na kreacije Olge Pakalović i Nine Violić, moraju zaboraviti jer predstava se, prema jednoj od prvih redateljevih uputa, bavi današnjim društvom, a ne onim od prije deset godina.

'Radili smo sve kao iznova. Svakodnevno se u društvu susrećemo s mnogim problemima o kojima ova predstava progovara, a njih se ne može svesti na homoseksualnu ljubav ili vezu i njihovo neprihvaćanje od okoline', objašnjava Ivana Roščić.

S njom se slaže i Nataša Janjić Lokas: 'Kada smo počeli raditi na predstavi, pitala sam se koliko je ta tema uopće živa. Ali na Trešnjevci se baš u to vrijeme dogodio incident koji nam je pokazao da to i dalje jest tema kojom se treba baviti. Međutim, ova predstava se ne bavi samo homofobijom, nego i cijelim spektrom društvenih problema koji su oko nas, o kojima kazalište treba govoriti i koje treba pokazati. I prokazati!'

Partneri koji će se za 'Fine mrtve djevojke' pokazati kobnima u režiji Dalibora Matanića su Živko Anočić, Darko Milas, Nela Kocsis, Franjo Dijak, Ana Kvrgić, Filip Šovagović, Sven Medvešek, Janko Rakoš, Nenad Cvetko i Đorđe Kukuljica.

Uz asistenciju Morane Cerovec, kostime za predstavu osmislila je Ana Savić Gecan, dok su autori glazbe također stalni Matanićevi suradnici Pavao Miholjević i Jura Ferina. Scenski pokret potpisuje Irma Omerzo, a scenografiju Deni Šesnić.