Predstava "Zvižduk s Bukovca", čijom je premijerom u subotu zagrebačko Gradsko kazalište Žar ptica otvorilo novu sezonu, svevremensko je kazališno čitanje istoimenog klasika dječje književnosti Zvonimira Milčeca, kojim je redatelj Mario Kovač napravio dostojan 'hommage' najzagrebačkijem piscu.

To je prepoznala i premijerna publika Žar ptice, koja je glumački ansambl i autorski tim ispratila oduševljenim aplauzom i ovacijama.

Priču o nestašnom djetinjstvu skupine jedanaestogodišnjih dječaka na poznatom zagrebačkom brijegu, koju je Milčec napisao 1975. smjestivši radnju u 1950. godinu, Kovač je kazališno "ispričao" dinamično i zanimljivo, u predstavi koja dramaturškim pristupom, vizualnom estetikom i glumačkim ostvarenjima zbivanja iz vremena od prije gotovo sedam desetljeća učinkovito približava modernim gledateljima.

U dramaturškoj prilagodbi, koju potpisuje Ana Prolić, zadržane su sve ključne točke Milčecova romana, a Prolić nije upala u zamku nepotrebnog rezanja ali niti zapadanja u sentimentalnu redundantnost; priča je bešavno stopljena u cjelovit kazališni komad koji će zasigurno postati dijelom suvremene zagrebačke, i šire, urbane kulture.

Onodobni društveni odnosi suptilno su naznačeni, dok je vrijeme radnje označeno raznim nenametljivo prisutnim scenskim rekvizitima, kao što je slika Tita u razredu ili kutija bombona '505 s crtom', no njihova je prisutnost simbolična i na neki način zastrta ritmom same radnje, koja od početka do kraja gotovo uopće ne gubi na tempu.

Prisutni su i drugi elementi onodobne stvarnosti - vrijeme je poslijeratno, obilježeno siromaštvom i nestašicom, što se posebno osjeća na šumovitom brijegu, koji je danas elitna stambena lokacija ali je u ono vrijeme još slabo napučen i to mahom malim kućicama; dječaci meso jedu samo nedjeljom, a slatkiše praktički nikad; vrijeme provode vani, smucajući se po okolici gdje je čak i bicikl rijetkost.

One promjene koje će biti zamjetljive svima koji su čitali knjigu potpuno su u službi zaokružene priče: dok knjiga počinje i završava zviždukom - na početku fućka glavni lik Giza, a na kraju dobri profesor Dešćak - u predstavi je upravo Gizina frustracija što ne zna zviždati ona tanka nit koja povezuje sva događanja na sceni, da bi na koncu poslužila kao točka na 'i' dobro strukturirane cjeline.