Povodom obilježavanja Dana Muzeja antičkog stakla u Zadru 05.05.2013. i 4. godine rada u Muzeju antičkog stakla u Zadru od 06.05. do 15.07.2013. održava se izložba:

"Priča o vitraju" Dominique Jurić

U vremenu kada je nastao, vremenu katedrala, vitraj nije bio umjetnost nego arhitektonski element i teološki koncept. Umjetnosti tada nija bilo; bilo je sedam slobodnih umijeća, a vitraji, kao i sve druge likovne umjetnosti, nisu pripadali u njih, već su bile tretirane kao puki zanati, artesmechanicae. Drugim riječima, vitraji nisu bili predmet umjetničkog diskursa - nikome nije padalo na um da o njima razgovara kao o umjetnosti. Odgovor na pitanje što je vitraj mogao se potražiti tek u nekom traktatu o graditeljskom umijeću ili teološkoj raspravi o, recimo, emanaciji Boga kroz svjetlost prema nauku Dionizija Areopagite.

Od tog vremena dugog srednjovjekovlja do danas - mislimo li pod potonjim na moderno doba u najširem opsegu - vitraj je doduše opstao kao puki "medij", ali nije uspio za sebe naći autentično mjesto u svijetu umjetnosti koja se s modernitetom definitivno uspostavila kao autonomna društvena djelatnost i u kojoj se do danas održava u nekom raspadnutom stanju između umjetnosti i obrta, suparničkih pojmova što ih je nekad podrazumijevala jedinstvena kategorija umijeća. Pojmovnik što ga nudi sadašnji trenutak, na raspolaganju ima sijaset komotnih određenja: kažemo li da je vitraj primijenjena umjetnost, umjetnički obrt ili produkt- dizajn, to neće biti niti krivo niti točno, nego samo trivijalno

Umjesto pokušajada se pronađe afirmativna i uvjerljiva kvalifikacija vitraja u moderno doba, možda je mudrije, ili barem lukavije prikloniti se tradiciji negativne teologije spomenutog Dionizija Areopagite te krenuti obratnim putem odnosno poći od onog što vitraj zasigurno nije: vitraj, primjerice, nije slikarstvo; nije kiparstvo; nije staklarski obrt i nije dizajn; nije medij i nije poruka; nije objekt i nije funkcija. Vitraj svoj modus vivendi traži upravo negdje u diferencijalnom prostoru koji nastaje između tih i drugih raspodjela suvremene kulture i umjetnosti, ostvarujući svoj razlikovni potencijal u mjeri u kojoj uspijeva izmicati svim kategorijama pod koje bi se mogao, bar teoretski, podvesti.

Na tragu tih razmišljanja, vitrajima koje radi Dominique možda je moguće pristupiti tako da se u njima primarno prepozna nevinost izrađenog predmeta - onog što je pred-metnuto, pred svijest metnuto, što jednostavno želi biti i ne znajući kamo da se svrsta, posjeduje neodlučnost, tajnovitost, uzbuđenje oruđa čija uporaba i značenje još nisu definirani. Spajajući naizgled nespojivo - materiju, boju, svjetlost - vitraj u svojoj konstituciji ima pomalo prometejski karakter.

U dirljivom naporu olovnih spojeva koji nastoje združiti, oblikom vezati ono što je neuhvatljivo i izmiče opredmećenju, očituje se možda još neuobličena želja da pronađe autentično mjesto u svijetu svakodnevnice, pristajući u to ime na različite sporazume: ponekad kao arhitektonski element funkcionalno zatvara prozorski otvor, ispunjavajući unutrašnji prostor obojenom svjetlošću; ponekad postaje komadom namještaja, primjerice, paravanom koji skrivajući otkriva ono što se iza njega zatekne;

nerijetko funkcionira i kao uopćeni znak predstavljajući neki sadržaj iz predmetnog svijeta - uokviren poput slike, označava palmin list, bačvu, plod smokve, panoramu grada, praveći se da mu je to glavni i jedini zadatak; ponekad nastupa slikarski, oponašajući kôdove umjetnosti, gestikulirajući linijama i obojenim površinama, zaboravljajući svoje tromo, mukotrpnim postupkom sazdano tijelo koje će uvijek pretezati taj estetski zalet natrag u svijet stvari; ponekad nudi i dizajnerska, konceptualna rješenja zadanih tema, kao da je posrijedi plakat ili koja druga umnoživa forma, potpuno ignorirajući klauzulu unikatnosti koju mu medij nameće.

U svim tim heterogenim, međusobno čak i proturječnim, svakako raznolikim manifestacijama proteže se i ono što radi Dominique

Polivalentnost primjene nameće krajnje širok sadržajni repertoar: u slučaju kad vitraj nešto prikazuje, predmetni motivi kreću se od semantički jednostavnih elemenata iz biljnog i životinjskog, rjeđe predmetnog svijeta, preko intimnog registra ljudskog tijela do sakralnih tema visoke značenjske zasićenosti; prividna jednostavnost ornamentalnih rješenja pod alibijem dekorativnosti promovira samosvrhovitost vizualne igre; konceptualni pristup vizualizaciji zadanih sadržaja odvest će pak u eksplicitno prisvajanje najrazličitijih komunikacijskih kôdova i vizualnih jezika, uključujući i one unutar umjetnosti u užem smislu - od glagoljičkog pisma, preko piktogramske stilizacije do ekspresivne crtačke geste.

Raznorodnost zadataka na koje se mora odgovoriti s jedne, i iznimna strogoća medija s druge strane, otežavaju mogućnost da se vitrajem uspostavi ono što bi se prepoznalo kao individualni stil U mjeri u kojoj je kategorija individualnog autorskog izričaja još uvijek jedna od dominantnih pretpostavki umjetničke djelatnosti, Dominique uspijeva umijeće vitraja prometnuti u vlastiti umjetnički izraz: on se javlja u momentu u kojem se olovni vez pretvara u crtež, čija se snažna ekspresivna dimenzija suvereno uzdiže iz njegove deskriptivne funkcije, svojevoljno lomeći zadani format i razbacujući po njemu obojene plohe;

u momentu u kojem neočekivani izbor nijansi nadglasava crtežom zadanu referencijalnost prizora, pretvarajući ga u apstraktnu kompoziciju boja i uzoraka u smjelim, gdjekad dramatičnim, nerijetko šaljivim i zaigranim odnosima; u momentu u kojem neočekivani izbor nijansi nadglasava crtežom zadanu referencijalnost prizora, pretvarajući ga u apstraktnu kompoziciju boja i uzoraka u smjelim, gdjekad dramatičnim , nerijetko šaljivim i zaigranim odnosima; u momentu u kojima se njena autorska intervencija diskretno povlači pred izražajnošću materijala, puštajući da obojenestaklene plohe demonstriraju vlastitu raskoš;

ili obratno, u situacijama gdje minimalističkim, lapidarnim rješenjem dekorativnost vlastitog medija drži pod kontrolom, itd. Sve to su, nesumnjivo, odluke koje imaju težinu i smisao isključivo kao umjetničke odluke, ali, umjetnost je, kao što rekosmo, tek jedan u nizu modaliteta u kojima vitraj opstaje u povijesnom vremenu u kojem zapravo nema svoje autonomno poslanje - ako ga je ikada i imao; ako sve nije bio izgovor za puki užitak u spajanju boje, svjetla i tvari, neka ars delectationis, podjednako neobuzdana u vremenu katedrala, kao i danas.