U petak 21. veljače Zadar ima sreću ugostiti jednu od viđenijih predstavnica novog vala ženske književnosti u Hrvatskoj.

Ksenija Kušec književnica je koja iza sebe ima nagrade sa skoro svih značajnijih književnih natječaja za priču u regiji i koja je nedavno, nakon dugo očekivanja, napokon objavila zbirku priča u izdanju zagrebačkog Centra za kreativno pisanje. Osim toga Ksenija je i spisateljica za djecu s dvije vrlo zapažene dječje knjige.
Razgovor je održan povodom njenog gostovanja u Zadru, u Gradskoj knjižnici u Zadru, u petak 21. veljače u 18:00 sati.

Prošle si godine izdala vrlo zapaženu zbirku priča "Reci mi sve". O čemu je knjiga? Koji je motivator tvog pisanja i kako je to uokvireno u ovu zbirku?

Priče u knjizi oslikavaju različite situacije u životu, zapravo u obitelji. Kad me nešto zasmeta, na primjer kad vidim da se dečko curi obrati grubo ili ružno, odmah vidim sliku njihovog jutra, dana, večeri. Ako su oni na mene djelovali uznemirujuće, onda nastane priča poput one prve u knjizi, dosta mi je zamišljanja nasilja. A zbirka je nastala naprosto kad je broj priča postao prevelik da ih imam sve po natječajima, zbornicima i portalima. Osim toga, prijateljima sam stalno poklanjala knjige s napomenom: unutra ti je jedna moja priča. Ovako su sve na okupu i lakše je poklanjati.

Na koricama knjige piše „iznijansiran humor koji potiče na razmišljanje"? Koliko je razmišljanje važna posljedica konzumiranja književnog djela? Treba li čitatelja napasti s idejama i mislima, zapisati priču duboko u njega, ili mu pak pružiti utopiju i utočište od svakodnevice?

Ne znam što i kako se napada idejama i mislima, ne konstruiram tekst u tom smislu. A opet, osobno volim kad još danima poslije knjige mislim na nju, kad me potiče na razgovor i razmišljanje. Isto tako mislim da svakodnevnica ne treba biti nešto od čega moraš bježati nekud, bilo u knjigu ili film. To bi po meni trebala biti nadogradnja. Postoje ljudi kojima ona ne treba i njima je divno. Postoje i oni koji imaju divnu svakodnevnicu pa čitaju, i njima je divno. I još varijacija.

"Reci mi sve" nastala je i kao produkt suradnje sa Centrom za kreativno pisanje. Na radionicama CeKaPea si brusila svoje pisanje, a CeKaPe je i izdavač knjige. Koliko su ti radionice pisanja pomogle? Može li se radionica osjetiti u pričama?

Radionice su važne, jer ne može netko trideset godina nakon gimnazije, gdje je zadnji put pisao zadaćnice, opet početi pisati i napisati savršenu knjigu. Ako kažu da jesu, lažu. Možda nisu išli na radionice, ali postoje knjige o vježbanju pisanja, postoje on-line tečajevi, jer kao i sviranje klavira ili slikanje i to je vježba. Moraju se osvijestiti tehnike i sredstva. Netko to radi sam doma, a netko ide na radionice.

Meni je to pomoglo u svim smjerovima, pa se sigurno i osjeti. Na vrijeme sam krenula, tako da nemam što usporediti kao prije i poslije.

Istaknuta si dječja književnica. Možeš li usporediti zahtjeve proze za djecu u usporedbi s onom za odrasle. Kakva su djeca čitatelji?

Meni se čini da je to isto. Jer kad napišem priču za odrasle s nekom namjerom, bez onog početnog iskrenog impulsa, onda je ta priča za bacit. Ne prođe niti na jednom natječaju, nitko na nju ne reagira.

Osnovna stvar je iskrenost. Tako je i kod pisanja za mlađe. Imam djecu pa znam kako razmišljaju, ali i te knjige 'rastu'. Prva (Priče iz Sunčeva sustava) je bila napisana za manju djecu, negdje 6 do 9 godina, kako je i moja mlađa kćer tada bila stara, Janko i stroj za vrijeme je za starije, do možda 13, 14 godina. Sljedeća će možda biti za tinejdžere i onda kraj. Neće više biti kontrolne skupine na kojoj ću moći korigirati tekst. Obje su nastale kao potreba za nečim drugačijim. Da je uspjelo, dokaz je to što je jedna curica moju prvu knjigu odabrala kao lektiru po izboru.

Na neki je način opće prihvaćena ideja da dječja književnost mora imati edukativni element. Da li je to doista tako? Što je s odraslima, treba li i njih educirati književnošću?

Hm, je li Pipi Duga Čarapa edukativna? Možda treba samo paziti da se djecu ne uči glupostima, da poslije ne tvrde u školi kako su ljudi lovili dinosaure, da pingvini žive na Sjevernom polu, da poniji jedu lizalice i pizzu.

Važan moment kod dječje književnosti je zabava, začudnost i šašavost. Time ih privlačimo knjizi. Kad je zavole, imamo čitatelje. Takve su moje priče o svemiru: na Saturnu se radi čokolada, na Uranu se radi vrijeme (uranio sam, jel?), a riječ 'zemlja' na svemirskom jeziku znači...

Ali, kad pogledam sve druge tekstove, oni su itekako 'edukativni'. Govorim ženama da ubiju odurnog muža, profesorima koji rade u privatnim školama da bace vazu ravnatelju u glavu, kćerima da isključe bolesne roditelje s aparata, dužnike da poubijaju odvjetnike i bankare, a Janko djeci poručuje da je samo on pametan u svome gradu. Ako je netko nešto naučio iz toga, dobro je.

Što znači zemlja na svemirskom jeziku, možete saznati u subotu u 18:00 u Gradskoj knjižnici.