Drama "Lulu" Franka Wedekinda, premijerno izvedena u subotu navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) u Zagrebu u režiji Jerneja Lorenzija, stilizirana je studija priče o snažnoj i bestidnoj ženi i silama koje su je uništile.

 

Lulu je prototip 'femme fatale', fatalne žene koju muškarci obožavaju i žele posjedovati, u kojoj se žele "izgubiti". O njoj su po Wedekindovu predlošku od kad je prije stotinu godina drama napisana snimljeni brojni filmovi i postavljene mnoge kazališne inscenacije.

Lorenzi ju je oblikovao kao kazališnu igru na granici cabareta u kojoj se glumci obraćaju publici kao dobrodošlim gostima na upravo započetoj zabavi.

Zabava se fabularno odigrava oko seksualno privlačne mlade plesačice koja se uspinje unutar društvene ljestvice zahvaljujući svojim odnosima s bogatim muškarcima.

Ona je izravna, intenzivna, besramna i promiskuitetna bludnica i nimfomanka. Istodobno, ona je ranjeno biće i, kako sama na kraju kaže, osoba koja je "samo željela voljeti".

Njezina ju potraga za slobodom u vječno isklizavajućem apsolutu ljubavi vodi od muškarca do muškarca u erotski nabijenim odnosima s fatalnim ishodima - jedan joj muž umre od šoka, drugi se ubije, trećeg ubije ona, a četvrti je izda.

Provokativnu i slobodoumnu Wedekindovu heroinu utjelovila je Daria Lorenzi Flatz. Njezinu četvoricu muževa igraju Franjo Kuhar, Bojan Navojec, Dragan Despot i Luka Dragić. Goran Grgić je njezin otac, a Vlasta Ramljak grofica Geschwitz, koja utjelovljuje aluziju na Luluinu biseksualnost.

Plejadu muškaraca koji ju na ovaj ili onaj način svojataju zaokružuju Dušan Bućan, Siniša Popović i Nikša Kušelj, dok Mirta Zečević, Dora Lipovčan, Lana Barić i Barbara Vicković utjelovljuju različite prototipove žena.

Uz njih, na sceni su i Nina Cossetto na klaviru, te sopranistica Ivana Lazar.

Iako naizgled vrlo plošan karakter, Lulu se postupno otkriva kao slojevit lik, čija je povijest puna mračnih rupa. U toj prošlosti koja ostaje nepoznanica leži njezino poimanje ljubavi kao neodvojivog dijela ljudske tjelesnosti - za nju, da bi ljubav bila istinska i stvarna, ona mora biti i tjelesno strastvena.

Taj apsolut ljubavi je ono što traži kroz konzumaciju životnih, pa tako i erotskih krajnosti, a kroz taj transfer ljubav-erotika-seksualnost-konzumacija dolazi do apsolutne i radikalne dehumanizacije i ljubavi i seksa, dok sama Lulu postaje najobičniji objekt konzumacije.

Ona je amoralna, ali istodobno i posve nesebična; sazdana od krajnosti, ona je fatalna žena ali i posve nemoćna žrtva, istodobno i vršitelj radnje i objekt.

Prije stotinu godina, kada je napisana, "Lulu" je bila revolucionarna drama čija heroina propituje moć ženske seksualnosti nad muškarcima. Danas je to relativno - što želi poručiti i sam redatelj, koji Wedekindov predložak koristi kao okosnicu oko koje je sagradio kazališnu igru čiji finale nema zaključka: kraj je nedovršen, jer život je zapravo samo igra bez zajamčenih ishoda, poručuje Lorenzi.