Roman ima svoje zakonitosti i svoje narativne zamke koje treba savladati

Novi roman Umberta Eca 'Nulti broj' poželjna je kritika medija i solidan roman. Kritika berluskonizama i posvemašnjeg etičkoga rasapa talijanskih mainstream medija u 'Nultom broju' nije dana kroz izravan, manifestni iskaz. Iako su aluzije na velikog meštra medijskih hulja itekako jasne, Eco - kako se od pisca njegova kalibra i očekuje - nije nabrušen aktivist koji opterećuje fikciju prozivkama i moraliziranjem. On je svoju kritiku transponirao u priču, dao joj drukčiji, književni tonalitet, pa se tako narav medijske stvarnosti polagano otkriva tijekom sižea i u sučeljavanju različitih likova, njihovih stajališta i djelovanja.

'Novine poučavaju svijet kako treba misliti', kaže u jednom trenutku glavni urednik lista Sutra u novom romanu Umberta Eca 'Nulti broj', pa dodaje: 'Svijet u početku ne zna koje težnje ima, onda im mi to kažemo i oni shvate da su ih imali.' Da mediji ne izvještavaju o stvarnosti nego je zapravo konstruiraju i da su novinarska objektivnost, služenje istini i iznošenje činjenica nedostižni ideali u koje naivno vjeruju i mnogi čitatelji i mnogi novinari, već je poznato i protumačeno u medijskoj teoriji. Štoviše, konstruiranje stvarnosti, manipulacije informacijama i kreiranje javnog mišljenja prema interesima nekih središta moći (ne nužno političkih), u teoriji se ističu kao ključni simptomi današnjeg stanja u medijima.

Laži, senzacije i interesi

Upravo te mehanizme funkcioniranja medija i njihove učinke na društvo Umberto Eco je preveo u svijet književnosti u 'Nultom broju'. Osmislio je tako priču o izradi niza nultih brojeva za novi list Sutra (Domani) koji se nikada neće pojaviti na kioscima, jer njegov cilj nije izvještavanje javnosti, pa čak ni manipulacija javnošću, već je osmišljen za 'internu upotrebu', kao sredstvo ucjene i ostvarenja interesa njegova vlasnika Vimercatea, lokalnog tajkuna u usponu. Kao vlasnik niza hotela, staračkih domova i manje utjecajnih žutih medija, on želi ući u posao s financijama i kontrolirati ozbiljne političke medije pa je uloga fantomskih novina da pokažu što bi se sutra doista moglo dogoditi nekim moćnicima ako Vimercatea ne uključe u igru.

Uređivačka politika u listu Sutra ne temelji se na činjenicama nego na predviđanjima, insinuacijama, hipotezama, spinovima, tendencioznim analizama i svakovrsnim podmetanjima i denuncijacijama. Druga, 'večernja izdanja', naime, fokusirana su na ono što se već dogodilo, dok Sutra piše o onome što bi tek trebalo biti. Dakle, novo konstruiranje u ionako iskonstruiranoj stvarnosti. Nove laži na informacijama čija je vjerodostojnost već upitna.

Tako zamišljena priča Ecu je poslužila za društvenu kritiku današnje medijske scene, i to konkretno one talijanske na kojoj je sprega kriminala, medija i politike možda i brutalnija negoli drugdje. Početak etičkog otklizavanja profesije on datira u prvu polovicu 1990-ih (radnja se odvija 1992.) što doista jest vrijeme velikog zaokreta u medijima kada se vlasničke politike podređuju interesima kapitala, sadržaji drastično spektakulariziraju, a kao zastarjeli odbacuju postulati poput provjeravanja izvora, vjernosti činjenicama i sl.

Vidljivo je bilo tada i na domaćem terenu da počinje prevlast novog medijskog pragmatizma (npr. u novinskim tjeralicama, izmišljenim aferama i 'senzacionalnim otkrićima' raznih 'investigacijskih timova'). Kako zaključuje iste te 1992. Darko Hudelist u svojoj knjizi 'Novinari pod šljemom', javlja se u nas tip novinarstva u kome nije važno služiti istini i nepristrano prenositi činjenice nego se prilagoditi novim konstelacijama moći, biti ideološki fleksibilan i ne imati etičkih skrupula u zastupanju nečijih interesa i osvajanju tržišta.

Moć luzera

Kritika berluskonizama i posvemašnjeg etičkoga rasapa talijanskih mainstream medija u 'Nultom broju' nije dana kroz izravan, manifestni iskaz. Iako su aluzije na velikog meštra medijskih hulja itekako jasne, Eco - kako se od pisca njegova kalibra i očekuje - nije nabrušen aktivist koji opterećuje fikciju prozivkama i moraliziranjem. On je svoju kritiku transponirao u priču, dao joj drukčiji, književni tonalitet, pa se tako narav medijske stvarnosti polagano otkriva tijekom sižea i u sučeljavanju različitih likova, njihovih stajališta i djelovanja.

Među njima najvažniji su Colonna, prosječni 50-godišnji novinar koji je povremeno ghostwriter i sanja da će jednom napisati važnu i uspješnu knjigu, i Braggadocio, opsjednuti istraživač koji plete nevjerojatno složenu priču o Mussolinijevoj lažnoj smrti, njegovu dvojniku, vatikanskim intrigama, ulozi zloglasne lože P2, skrivenim akcijama CIA-e za vrijeme Hladnog rata, ubojstvima u talijanskoj politici i sl.

Ukratko, likovi su to tako tipični i potrošivi u medijskoj mašineriji, jednom riječju - gubitnici. A kako Eco dobro primjećuje u jednom intervjuu: 'Dosadno je pričati o pobjednicima. Dobra literatura govori o luzerima.'

Sudbina Braggadocija i njegovih 'otkrića' ukazuje pred kraj romana na još jedan bitan problem današnje medijske stvarnosti, a on se sastoji u sljedećem: što god pisali, do kakvih god istraživanja došli i koliko god se trudili, je li ikoga briga? Tajne se otkrivaju i brzo zaboravljaju, uglavnom bez posljedica. Jer, 'cijepljeni smo, što god novoga da nam ispričaju, reći ćemo da smo već doživjeli gore'. Ravnodušnost kao dominantno osjećanje današnjice i posljedica društva spektakla - na to nas Eco podsjeća na kraju svoga romana, i to iznova bez puno moraliziranja, s nešto ironije i čak naznake da postoje - pozitivno luzerski - načini otpora.

Što čini vrijednost romana

No društvena kritika i uopće značenjska potentnost priče ne osiguravaju sami po sebi kvalitetu nekom romanu. To što Eco odlično poznaje mehanizme današnjih medija i strategije društvenog uspjeha i što razumije zakonitosti fikcije, ne znači automatski da njegov roman treba zasuti hvalospjevima. Jednako kao što se vrijednost romana ne može osigurati 'pozitivnim mislima' junaka, pobjedom 'dobra' i visokomoralnim razrješenjima, tako se ona ne može izvesti ni iz pretpostavljenog autorskog razumijevanja skrivene strane medijske priče.

Roman ima svoje zakonitosti i svoje narativne zamke koje treba savladati, a književni diskurs traži sasvim drukčije sposobnosti i drugi tip predanosti negoli onaj analitičko-znanstveni.

Tako 'Nulti broj' počinje izvrsno, u tonalitetu pravog krimića, da bi ritam kasnije oslabio, ustalio se, a napetost omekšala. Usto, previše često se koristi ispovijedanje jednog lika drugome kao pripovjedni obrazac, previše je dugih dijaloga, a premalo situacija, razvoja odnosa, atmosfere i nijansiranja perifernih motiva. Glasovita Ecova erudicija, njegova sloboda povezivanja visokoga i niskoga, igra sa znakovima, navođenje čitatelja na pogrešan trag ili pak izvanredno umijeće prožimanja historije i fikcije, dokumentarnoga i izmišljenoga, u ovome romanu ne dolaze sasvim do izražaja.

Sve u svemu, 'Nulti broj' solidan je roman, dobro složen, ali ne previše kompleksan, s naglašenom društvenom kritikom koja, srećom, nije ugrozila priču i nadahnutim dijelovima koji zapravo nemaju snagu da iznesu cijelu knjigu. Usporedimo li ga s njegovim drugim, redom slojevitim, uzbudljivim i otvorenima romanima, poput 'Imena ruže', 'Otoka prethodnoga dana', 'Baudolina'... ('Praško groblje' najslabiji je u nizu), neminovno je razočaranje. Jednostavno, problem 'Nultog broja' jest to što ga je napisao pisac od kojega očekujemo puno više, jer nas je on na to 'više' naučio.

Hvalospjevi dijela domaće i inozemne kritike 'Nultom broju', čini mi se, više su posljedica fascinacije velikim piscem i zavedenosti intrigantnim motivima, a manje posljedica stvarnih potencijala romana. Nema ničeg lošega u tome da se prizna kako je Eco napisao solidan, ali ne odličan roman, niti će takva ocjena ugroziti njegovo djelo u cjelini. Nekritičnost prema autoritetima i diviniziranje svakog poteza živućih klasika boljke su jednog dijela akademsko-kritičarske scene, a samosvojni kritičari i čitatelji na takvo što trebali bi biti otporniji.

Umberto Eco: Nulti broj, preveo Inoslav Bešker, Profil, Zagreb, 2015.