Nekoliko dana do premijere, taj revolucionar hrvatskog kazališta, ljevičar po uvjerenju, veliki intelektualac i strastveni umjetnik, u kreativnom je nemiru, pomalo umoran i rastrgan te na pitanje je li zadovoljan predstavom suzdržano odgovara da bi na taj upit mogao odgovoriti tek nakon generalne probe.

'Za sada mogu reći da sam jako zadovoljan cijelom ekipom i glumcima iz HNK-a', kaže Magelli koji je zadnji put režirao u HNK-u prije više od tri godine, i to komad Maksima Gorkog 'Na dnu'. U zagrebački HNK pozvala ga je intendantica Dubravka Vrgoč, koju smatra sjajnom organizatoricom i poznavateljicom europske kazališne scene koja Zagrebu donosi vrlo zanimljiv međunarodni kazališni život.

Što vas je najviše fasciniralo kod književnika Josipa Kosora, kojeg je u Hrvatskoj gotovo prekrio zaborav premda je bio nominiran za Nobelovu nagradu?

Prije svega njegovo hrabro dramaturško mišljenje, njegova sloboda u obrađivanju poetskih i filozofskih misli, a također slobodni način na koji tretira dijalog u normalnom životu, ne vodeći računa ni o pravopisu ni o čemu drugome. Fascinirao me je i kao čovjek. Proputovao je pola svijeta, od Amerike preko Beča, Berlina i Londona do Pariza gdje se sredinom 20-ih godina kad je nastajala francuska avangarda kretao u krugovima vrhunskih europskih intelektualaca. Poznavao je Stanislavskog, družio se sa Zweigom. Bio je puno izvođen u Europi, no malo u Hrvatskoj.

Koja je osnovna ideja predstave 'Žena', koja se zapravo sastoji od dviju Kosorovih drama, 'Žena' i 'U Cafe du Dome'?

U ovoj predstavi imamo izuzetno zanimljiv motiv. Pratimo sudbinu jedne žene u Dalmaciji koja je nakon mjesec dana kockanja prokockana u kavani, u jednoj ludoj klaustrofobičnoj noći, dok vani bjesni bura. Kosora je opsjedala tema žene na različite načine, no mi smo se fokusirali na piščevo mišljenje o nama i o ovim prostorima, ali i o onom tzv. bolesnom, mitiziranom Zapadu. Ta tema fantastično asocira na snažan svijet Dostojevskog, ali Kosor ga ne imitira, naprotiv, stvara jedan suludi fantastični arhetip i prati svih 14 glumaca, dakle i tu ženu, na put u jedan cafe u Parizu, gradu koji boluje od 'Gripe, kuge, rata!' Cafe se zove Cafe du dome i u njega dolazi jedan Amerikanac koji se zaljubljuje na prvi pogled, a njihova je rasprava, rasprava različitih svjetova - idealizma i materijalizma. Čini mi se da je predstava putovanje unutar naših intelektualnih svjetova i prema tome je iznimno aktualna.

Jeste li tekst možda aktualizirali nekim detaljima ili pitanjima iz hrvatske stvarnosti, jeste li dodali neki recentni motiv?

Ne, nisam ništa dodavao. Tekst je dovoljno moderan ovako kako je napisan. Ima minimalno Željkinih i mojih intervencija unutar dva sata materijala. Naravno, tekst smo puno štrihali, inače bismo napravili predstavu od šest sati.

Glavnu ulogu igra Lana Barić, kako ste se odlučili za nju?

Do sada smo samo jednom surađivali. Mislio sam da je sada dobar trenutak da produbimo to naše iskustvo, a kad govorimo o 'Ženama', tu su i Petra Svrtan, Iva Mihalić, Jelena Perčin, Ana Begić i Dora Lipovčan koje igraju u predstavi.

Prije šest godina, a nakon rada diljem Europe, vratili ste se u rodni Prato u Toskani gdje ste bili ravnatelj Teatra Metastasio. Možete li usporediti organizaciju tog kazališta s hrvatskim kazalištima?

To je potpuno drugi svijet i drukčiji mentalitet od ovoga ovdje. Kazalište je važno jer utječe na inteligenciju, i zato ne bi smjelo samo proizvoditi predstave nego bi trebalo biti pravi kulturni centar koji bi surađivao s cijelom zajednicom. Kazalište u Pratu ima četiri zgrade: barokni teatar, dječji teatar - jedan od najpoznatijih na svijetu koji svake godine ima više od 300 predstava u inozemstvu; u trećoj sam utemeljio tvornicu u kojoj se proizvodilo sve od cipela do dekora, a četvrta zgrada je iz 19. stoljeća i u nju je smještena škola. Sve zajedno imaju 2.200 mjesta za publiku. U svakom slučaju, bilo mi je zanimljivo da se nakon toliko godina provedenih diljem Europe vratim u grad gdje sam rođen i gdje sam se sa 17 godina počeo baviti kazalištem.

U Zagreb dolazite 30-ak godina i poznajete Hrvatsku. Kako ste doživjeli recentne političke, ali i druge promjene u Zagrebu? Koliko su se grad i ljudi promijenili?

U kontinuitetu nisam bio šest godina u Zagrebu premda dolazim na Jadran gdje ljetujem s obitelji. Kad sam ponovno došao u Zagreb nakon te pauze, primijetio sam da je Zagreb izgubio duh, kao da je klonuo, no nije izgubio i dušu. Zagreb nikada ne može izgubiti dušu. Dakle, ne radi se samo o političkim nego i o duhovnim promjenama. To se dogodilo i u nekim drugim europskim zemljama kao što su Italija i Njemačka. I u tim zemljama, jednako kao i u Zagrebu, prisutna je ista nesigurnost, gorčina i pomanjkanje utopija i ciljeva. Čovjek mora imati neki cilj da bi mogao živjeti. A čini mi se da je promjena u političkoj situaciji još dodatno pogoršala situaciju. Vraćaju se neke debate, podjele, ideološko zaoštravanje što je bilo aktualno na početku rata, prije 25 godina, a po mom mišljenju trebalo je biti odavno apsorbirano. Pitam se dokle će Hrvatska imati pogled usmjeren prema natrag? Zašto vlada ne ponudi neki san, a ne samo pogled u prošlost?

Nedavno ste izjavili da zamjerate bivšem premijeru Milanoviću to što se u svom mandatu uopće nije obazirao na kulturu. No ni stranke u predizbornoj trci također nisu nijednom spomenule kulturu. Kako to tumačite?

Kultura, obrazovanje i zdravstvo tri su segmenta društva u koja se mora ulagati i čiji proračuni moraju stalno rasti. Normalna nacija koja želi dobro svom narodu to razumije jer zna da se takvom politikom investira u budućnost države. Kada neka vlada siječe ta tri segmenta, tada se zna da joj se bliži kraj. A kad stranke u predizbornoj kampanji ne spominju kulturu, to je tragično. Valjda im trebaju imbecili kako bi lakše vladali.

Jeste li se solidarizirali s hrvatskim kulturnjacima i potpisali neku od peticija kojima se protestira protiv izbora novog ministra kulture i traži njegova smjena?

Da, potpisao sam peticiju Kulturnjaci 2016., koja će biti, koliko čujem, poslana na nekoliko važnih inozemnih adresa. Smatram da bi taj gospodin trebao dosta stvari objasniti ne samo Hrvatima nego i svijetu. Mislim da su njegovi stavovi zabrinjavajući. Kako više nisam član Hrvatskog društva dramskih umjetnika, nisam istupio iz tog udruženja nakon što je sada već bivši predsjednik društva pozvao članove na šutnju, upozorivši ih da u vezi aktualne političke situacije i novog ministra kulture istupaju na vlastitu odgovornost

Slažete li se sa stavom kulturnjaka da ministar kulture ima proustaške stavove?

Nisam pročitao njegove knjige pa ne mogu govoriti o tome zagovara li on u svom znanstvenom radu proustaške stavove. No ne slažem se s njegovim javno iznesenim stavovima u medijima. Čitao sam njegove intervjue u kojima je govorio o antifašizmu i drugim temama, i mogu reći da ne dijelim njegovo mišljenje. Prihvaćam stav da je svaka pobjeda tragedija za gubitnike, ali ne mogu prihvatiti mišljenje da je Hrvatska izgubila rat u Drugom svjetskom ratu. Također mi je neprihvatljivo izjednačavanje Ivana Gorana Kovačića s Polom Potom.

Što slijedi nakon HNK-a?

Imam dogovorene režije u Ljubljani, zatim u Rijeci, a onda se vraćam u Zagreb gdje ću raditi u ZKM-u, a nakon toga slijedi Njemačka i Portugal.