Tri autorice, tri zbirke, tri ukoričena prvijenca. Ovaj mini intervju svojevrstan je eksperiment - odgovarat će nam Ružica Aščić, Katja Grcić i Natalija Miletić, koje ove godine gostuju na zadarskom međunarodnom književnom festivalu, KaLibar BestiValu.

Bit će zanimljivo doznati nešto više o autoricama i njihovom putu do prve objavljene knjige.

A s obzirom da smatramo nebitnim što su sve autorice-gle čuda-žene, odbacit ćemo ona klasična pitanja o tzv. ženskom pismu!

Danas razgovaramo s Katjom Grcić, gošćom zadarskog Kalibar Bestivala. Katja u Zadru, gradu u kojem je studirala, predstavlja svoju prvu knjigu "Nosive konstrukcije"

Draga Katja, dobrodošla u Zadar! Jeste li do sada imale priliku biti dio jedne ovakve manifestacije ili će to biti ''probijanje književno-festivalskog leda''?

Hvala na dobrodošlici. Jako me veseli biti opet u gradu u kojem sam provela sedam godina života, pa makar i na kratko.

Ovo ljeto sam sudjelovala na splitskom festivalu "Zgodne žene spašavaju stvar" u organizaciji Udruge Skribonauti. To je bilo moje prvo festivalsko iskustvo kao gošća. Na festivalima ili književnim manifestacija sam prije toga uglavnom sudjelovala kao moderatorica ili prevoditeljica.

Znamo da ste ljubiteljica pisane riječi. Možete li nam reći nešto više o tome kada i kako ste iz čitateljice prešla na drugu stranu i upustila se u tu ludu i nezaboravnu avanturu pisanja vlastitih priča?

Davno, još u školskim klupama sam "škrabala" poeziju, tek za vrijeme studija nešto ozbiljnije pristupam tome. Sad kad se osvrnem, evo već petnaestak godina spisateljskog staža je iza mene, iako sam zapravo tek debitant. Pisanje ne bih nazvala ni ludim ni nezaboravnim, to je samački posao i ponekad puno teži nego što izgleda. No i to ovisi o tome što i kako pišete. Pisanje poezije je za mene sasvim drugačije iskustvo od proze. Proza, priznajem, može biti prava avantura.

Kako izgleda vaš proces pisanja; postoje li nekakvi posebni dani, razdoblja u kojima možete ispisati stotine redaka, nakon čega dolazi do zatišja? Nosite li u sebi priče koje jednostavno moraju izaći van?

Od studenog do kraja ožujka, dakle u ovom hladnijem dijelu godine, sam dosta ispred kompjutera. Iako neke priče, tekstovi i pjesme ponekad jednostavno eruptiraju iz mene, mislim da je kontinuitet u radu i bavljenju jezikom od presudne važnosti. Uvijek se može čitati, prevoditi, prepisivati - sve su to razne faze pisanja, bilo da je riječ o istraživačkom radu, eksperimentiranju ili traženju zadovoljavajuće forme.

Vjerujem da sve što je unutra izađe vani kad sazrije, tako da nema pritiska, ništa se ne mora, ali važno je da se radi.

Ostatak godine sam posvećena drugim poslovima, pa iako i tada puno čitam, teško mi je postići potreban mir i fokusiranost na pisanje. Prije sam uporno pokušavala uskladiti to dvoje, sad kad više ne pokušavam, čini mi se da se sve samo uskladilo. Pri tom se rado sjetim one ruske poslovice, tko lovi dva zeca istovremeno, neće uloviti ni jednog.

Vaše priče došle su do čitatelja i putem portala i književnih natječaja. Tko prvi čita vaše priče?

Ljudi s kojima dijelim umjetnički senzibilitet, a čiju kompetenciju i mišljenje cijenim. Uglavnom su to i dragi prijatelji.

Kako je došlo do sljedećeg koraka, odnosno, kako se dogodila objava knjige?

Branko Čegec je prepoznao moj rad i ponudio mi da objavim za Meandar. Za mene je to bila velika čast obzirom da je riječ o uredniku koji je i sam sjajan pjesnik, ali i o izdavačkoj kući koja već godinama, usprkos svim turbulencijama u kulturnom sektoru, uspijeva zadržati ljestvicu visoko što se tiče kvalitete i ponude objavljenih sadržaja.

Imate li dojam da se u Hrvatskoj više piše nego čita?

Nerijetko da. Ali moguće da je riječ o varljivom dojmu koji se dobije na nekim književnim manifestacijama gdje u publici redovito sjede ljudi koji i sami pišu. Vjerujem da ima ljudi koji ne pohode književne manifestacije, ali su pasionirani čitatelji. Neovisno o tome, poražavajuće su rezultate dala istraživanja na tu temu, koja su nažalost potvrdila da gotovo polovica ljudi u Hrvatskoj uopće ne čita.

Smatrate li da je danas kratka forma doživjela svojevrsni procvat u hrvatskoj književnosti?

Domaće autore te forme uglavnom čitam online, ima zanimljivih novih imena, dosta je i natječaja, moguće da je stvarno riječ o "kratkopričaškoj" renesansi. I sama sam napisala nekoliko kratkih priča, ali zapravo su preduge i često prelaze zadani broj znakova za književne natječaje. Možda bi na njih trebala gledati kao na "visinske pripreme" za pisanje romana, o čemu razmišljam već duže vrijeme.

Moram priznati da dosta čitam stranu književnost i to na izvornim jezicima, tako da ponekad manje aktivno pratim događanja na domaćoj sceni. Inače kod mene je već dugo prisutna i svojevrsna dihotomija da čitam ili poeziju ili vrlo opsežne romane, dok su kratke priče tek povremeno moj prvi izbor.

 Olja Savičević Ivančević o zbirci Nosive konstrukcije:

''U knjizi Katje Grcić sve je kao u poetskom ekspres loncu: dobro odmjereno, dobro zatvoreno, a unutra ključa i vrije. Goli izraz, „očišćen“ od jezičnih viškova svjedoči određen emotivni višak, onaj iz kojeg naposljetku izraste ili iskoči pjesma. Pjesma je najčešće ljubavna, njene su konstrukcije uvijek za dvoje, a materijali krhki, iako se na njih u kakvoj sarkastičnoj rečenici moguće i posjeći. Lirski subjekt, kao i mnogi subjekti prije, vječno traga za (vječnom?) ljubavlju.

U zbirci "Nosive konstrukcije" ta ljubav nije samo uzajamno utočište, nego i uzajamni strah, ono od čega i prema čemu se bježi. Pritom je pristup autorice originalan, suvremen i svjež, pa je takav i konačan produkt – poezija koja stilski i tematski prelazi lokalne i tradicijske okvira pjesništva''.