Prilikom zadnjih izvida o širenju dabrova prije 12 godina, Krepinec ih je uočio kod Križevaca, na Zelini čak i na Kalniku. Danas ih ima skoro u cijeloj Hrvatskoj, viđa ih se u Nacionalnom parku Plitvice, na Kupi i u Gorskom kotaru, izuzetak je još samo Dalmacija.

Europskog dabra na ovim prostorima nije se moglo vidjeti od kraja 19. stoljeća, da bi ga 1996. godine vratili na tlo Lijepe naše u okviru projekta Dabar u Hrvatskoj, a od tada, kao životinja koja nema prirodnog neprijatelja, raširio se vrtoglavom brzinom i počeo raditi probleme.

Stanovnici uz potok Koprivnica, koji teče kroz sam grad, već neko vrijeme negoduju zbog šteta koje im po vrtovima i dvorištima uzrokuje dabar.

Njegova dužina može doseći do metra, težak je do 30 kilograma, a kad ga ugleda u vodi prolaznik često pomisli kako poveći pas traži zaštitu od sunca. Kako je Hini objasnio Krešimir Krapinec, profesor na Šumarskom fakultetu u Zagrebu koji se bavi gospodarenjem životinjskim vrstama, dabrovi su na nekoliko mjesta u Hrvatskoj pušteni u prirodu da bi se obnovila njihova prisutnost.

Među lokalitetima gdje je dabar pušten 1997. godine jest i rijeka Drava kod Legrada. Nije mu trebalo dugo da se kao invazivna vrsta počne širiti vrtoglavom brzinom. Uglavnom se kreće uzvodno, a dragi su mu i pritoci rijekama. Uopće nije čudno što se dabar nastanio nekoliko kilometara od Drave, čak u središtu Koprivnice, kaže Krapinec dodajući kako ga često viđaju rekreativci koji šeću uz potok. Ako ga i ne vidite golim okom, možete pratiti njegovo kretanje jer iza sebe ostavlja srušena stabla i druge tragove koji tište stanovnike uz potok.

Prilikom zadnjih izvida o širenju dabrova prije 12 godina, Krepinec ih je uočio kod Križevaca, na Zelini čak i na Kalniku. Danas ih ima skoro u cijeloj Hrvatskoj, viđa ih se u Nacionalnom parku Plitvice, na Kupi i u Gorskom kotaru, izuzetak je još samo Dalmacija.

Dabrovi se šire brže nego što se očekivalo i zadaju sve više glavobolje stanovništvu uz rijeke, potoke i jezera, kao i stručnjacima koji brinu o uravnoteženoj prisutnosti životinjskih vrsta. Tim više što još uvijek ne postoji plan gospodarenja našim najvećim glodavcem.

Krapinec kaže da se svojevremeno u Podravini strahovalo od širenja bizantskog štakora, koji je uvezen iz SAD-a s namjerom da ga love krznari. No, on se nije proširio, ali nutrija, koja je po veličini između bizantskog štakora i dabra, pobjegla je krznarima iz zatočeništva i počela se širiti. Riječ je također o invazivnoj vrsti, ali ona se ne širi brzo poput dabra, može je se naći tek u Posavini.