Vidjeti i fotografirati polarnu svjetlost na kućnom pragu koja je zapalila sve od sjevera do istoka i obojala naše noćno nebo ljubičastim, crvenim, plavim i zelenim bojama je ogromna čast, prenosi svoje dojmove Marin Pitton.

Predivna fotografija nastala je 11. svibnja, a naš fotograf tako je lijepo opisao cijeli put do nje da nismo mogli odoljeti pa prenosimo vam njegovu priču...

- Iako je puno toga ukazivalo na to da je jedan ovakav događaj moguč nitko nije bio spreman na ovakav scenarij.

Kad su krenule prve dojave iz hrvatske da se vide crvene boje aurore sjeo sam u auto i krenuo prema Ninu. Ne mogu ni opisati koji miks osjećaja je prolazio kod mene. Panika, uzbuđenje pa zabrinutost ne bi li zakasnio.. I naravno stvari krenu nizbrdo, jedna za drugom!

Prvo uđem u Kožino i glavna ulica je kompletno zatvorena i znakovi nas preusmjeravaju kroz sporedne uličice Kožina.

Kreće kaos..stotine auta se gubi po kožinu sred mraka, nailazimo jedni na druge kroz uske uličice..ja u nevjerici.

Vrtimo se, vraćamo svi u rikverc, tražimo alternative..i nikako.. Vozimo se tako sigurno 15 min kroz taj kaos kad odlučim jednostavno voditi se nekom intuicijom i krenem nekim prašnjavim putem kroz šumu pa šta bude. Prati me cijela kolona, rekoh sebi "ako sad zaglavimo nema nazad".

Čudom, izbijem na sam kraj sela i brzo se spajam na cestu dalje za Nin. Sve to mi je nabilo neki stres tako da sam izgubio ideju za lokaciju i spustim se dolje do mosta u Ninu. Nebo je bilo već svo crveno!

Sav sretan da je onaj kaos gotov krenem fotkati. Napravio sam par kadrova koji su mi u tom trenutku pali na pamet. Nakon nekih 45min aurora je počela gubiti na snazi pa odlučim pogledati malo fotke.

A onda novi šok i nevjerica! Sve jedna fotka VAN FOKUSA!

Došlo mi je da se samo okrenem i pođem doma.. Ipak, sjeo sam malo na klupu, sabrao se i odlučio poći u sabunike kod onog dugačkog mula koji gleda na velebit. Tamo srećem Toni Opačić i nakon kratkog vremena oboje zaključimo da bi bilo dobro naći bolju lokaciju pa se uputimo na "vrtolom" kod Ljupča.

Ta vožnja je dala prostora za razmisliti malo o svemu te kako možda ipak nije još sve gotovo. Kad smo stigli na našu lokaciju aurora je bila u nekim stadiju mirovanja i ostavila je malo vremena da udahnem zrak, razmislim o kadru, o cijelom događaju koliko je poseban i opustim se.

A onda.. iz minute u minutu, pred našim očima, krene se događati ovo što vidite na fotografiji.

Teško je dalje uopće opisati što se događalo i kako je to sve izgledalo. Najbolje će znati oni koji su vidjeli uživo..ja se nadam da će ova fotka prenijeti bar dio tog mira i kaosa kojeg sam istovremeno osjećao dok smo satima gledali u ovu jedinstvenu pojavu koju teško da će ikad više nešto nadmašiti.