Potreba za rehabilitacijom osoba s invaliditetom, kao i ovisnika te njihova socijalizacija, uvijek su zanimljive teme, iako često marginalizirane.

Među sve popularnijim metodama ostvarenja ovih ciljeva nalazi se i terapija jahanjem koja je često teško ostvariva i čija je ponuda na području Zagreba nedostatna i zakrčena dugim listama čekanja. O terapiji jahanjem kratko smo razgovarali sa Sanjom Maroević, prof. kliničke psihologije, i predsjednicom Udruge "Jedni za druge".

S kim najviše radi vaša udruga “Jedni za druge”?

Naša udruga u svoje aktivnosti neposrednim kontaktom uključuje dvije socijalno osjetljive i ranjive skupine: djecu s teškoćama odnosno osobe s invaliditetom i ovisnike. Cjelokupnoj atmosferi i dobroj energiji doprinosi, osim krasnih i plemenitih konja (koji su ”naši terapeuti” u našim aktivnostima), prekrasno prirodno okruženje. Okruženi smo životinjama, livadama i zelenilom uz zvukove prirode,  daleko od gradske buke te smatramo da indirektno i na taj način promoviramo zdrave načine života – u prirodi kroz fizičku aktivnost uz konje.

Korisnici sličnih programa uobičajeno se shvaćaju isključivo kao “primatelji” usluga zdravstvene i socijalne skrbi, no naš program nudi pristup na načelima inkluzije – svi naši korisnici su stavljeni u poziciju aktivnih sudionika projekta – ne samo da primaju usluge u okviru aktivnosti Udruge, već ih i neposredno pružaju.

Kroz našu osnovnu aktivnost – terapiju jahanjem, bivši ovisnici se resocijaliziraju pomažući djeci s teškoćama u razvoju, a za tu djecu, terapija jahanjem predstavlja toliko potreban rehabilitacijski proces. Ostale aktivnosti, koje Udruga provodi – psihoedukativno iskustvene radionice, aktivnosti prirodne integracije, pomoć u profesionalnoj podršci i akademskom napredovanju, kreativne radionice, samo su dodatna pomoć u poboljšavanju kvalitete života i strukturi slobodnog vremena bivših ovisnika.

Svoje aktivnosti smatramo “mostom” prije potpunog povratka ovisnika u svakodnevnicu, mostom koji bivšim ovisnicima pruža mogućnost da izgrade ili nadograde samopoštovanje, mogućnost da unaprijede komunikacijske vještine, prošire socijalnu mrežu, zadovolje potrebe za zdravim načinom života u našoj maloj sredini koja je uvelike rasterećena stigme.

Naša iskustva obogaćena su krasnim životnim pričama koje su nastale upravo u Udruzi, vrlo snažnim povezivanjem između jednih i drugih korisnika kroz aktivnosti u kojima su dobivali i jedni i drugi.

Koja je razlika između vaše udruge i drugih sličnih organizacija?

Ovako ranjive dvije skupine, mislim da nitko ne spaja kroz svoje aktivnosti u inkluziju, a iza njih stoji snažan stručni tim koji šalje poruku o važnosti destigmatizacije obje skupine i važnosti tolerancije na različitost.

U Hrvatskoj ima puno udruga koje se bave terapijskim jahanjem, no mi provodimo “terapiju jahanjem”, stavljajući naglasak na socijalizaciju, empatiju i emotivne dobitke, a sami pokreti konja utječu na fizioterapijske ciljeve za djecu s motoričkim i senzoričkim teškoćama.

Djecu s teškoćama uključujemo tek nakon što nam roditelji dostave medicinsku dokumentaciju uz preporuku nadležnog liječnika za uključivanje u terapiju jahanjem. Po dolasku, roditelji bivaju informirani (usmeno i pismeno) tko sve sudjeluje u našim aktivnostima, npr. bivši ovisnici, osuđenici na radu za opće dobro, volonteri… Pritom čuvamo privatnost podataka pojedinaca kako bi neposredna zajednica ostala oslobođena stigme.

Kako se financirate?

Svih ovih 15 godina od kada postojimo, prati nas Grad Zagreb i financijski nam pomaže, no nažalost ta sredstva nisu dostatna za sve naše troškove te se pomažemo i privatnim donacijama te donacijama raznih poslovnih subjekata.