Na prvu godišnjicu smrti Stanislava Antića, legendarnog direktora zadarskoga SAS-a, tvrtke koju se smatralo najuspješnijom u bivšoj državi, predstavljena je njegova knjiga Moje životno djelo.

A njegovo životno djelo nije bila samo tvornica nego i ulaganje u zajednicu - od zdravstva do sportskih i infrastrukturnih objekata. Prije gotovo sedam godina dobio je i nagradu Grada Zadra za životno djelo.

Tim povodom prenosimo riječ urednika Nedjeljka Jusupa na predstavljanju knjige Stanislav Antić: Moje životno djelo.

Ima neka moć u čestitim  ljudima. Oni su jaki i poslije smrti. Žive i dalje po svojim riječima, dobroti srca, a najviše po svojim djelima. Kao i naš Stanislav Antić, legendarni direktor SAS-a.

Iako više nije fizički tu s nama  Antić nas nas je evo  okupio. Pred nama je njegova autobiografska knjiga u kojoj na svoj osebujan način piše o svom životu, radu i vremenu u kojemu je živio.

No, prije nego što nešto kažem  o knjizi dozvolite mi da se prisjetim našeg  posljednjeg razgovora. Bilo je to prošle godine na današnji dan, 23. ožujka. Nazvao me oko 10 sati.

„Meštre, ništa još od slika. Ma, grlo me zafrkava. Ima sam fibru, ali evo ide na bolje, rekao je  i obećao kako će sutra ili preksutra činiti kćer Nives da ga odvede do Šepurina na otoku Prviću i tamo litreta ispred stare obiteljske kuće gdje je 11. 11. 1929. dakle prije 93. godine rođen kao najstariji od šestero dice Marije i Luke Antića.

Fotografija je planirana kao prva u poglavlju njegove knjige Sjećanja koju sam, uz njegovu suglasnost, naslovio Stanislav Antić: Moje životno djelo. 

Nažalost, umjesto slike stigla je tužna vijest o iznenadnoj smrti legendarnog direktora. 

Otišao je na onaj svijet, a nije dočekao objavljivljanje  svoje knjige, koja će zasigurno pobuditi zanimanje čitatelja. 

Mogu reći da sam  u svom novinarskom i uredničkom trajanju pročitao poprilično biografija, sjećanja i memoara. Pisali su ih mnogi od antike do današnjih dana. Književnici, vojskovođe i državnici, revolucionari, avanturisti, glumci, sportaši… Kad bi trebao izdvojiti najbolje  teško bih se odlučio. Nemam namjeru ni uspoređivati, ali mogu reći da su mi rijetko koji legli  kao ovi Stanislava Antića.

Možda i zato što sam imao prigodu čitati ih još u rukopisu prije objavljivanja u ovoj knjizi.

“Meštre ima li u Zadru kakva štamparija”, upitao me u svom stilu utemeljitelj i legendarni direktor zadarskog SAS-a. Ne čekajući odgovor, istog trenutka, ponudio  mi je da budem urednik knjige njegovih sjećanja. Pomislio sam,  ako već nije dobio ulicu nazvanu po sebi zaslužuje imati barem svoju knjigu i – pristao.   Počeli smo, a ruku je dala, odradila lavovski dio posla i njegova kćerka Nives. 

Knjigu sam naslovio „Stanislav Antić: Moje životno djelo“. Logično, jer iza njega je  impozantna karijera, kakvu mogu ostvariti samo rijetki, iznimno sposobni, poduzetni, uporni i pošteni, ljudi ispred svog vremena. Vizionari sa misijom stvaranja za opće dobro.

Uz sve te osobine  pokazuje  se da  Antić ima i spisateljskog dara. Gradi priču u maniri hiperealizma, piše tako da riječima bude tijesno, a mislima široko. Isto kao što je govorio: kratko i jasno. Oporo, tvrdo ali uvijek  činjenično. Argumentirano.  Ne kaže se slučajno kakve su ti misli takav ti je i život, a Antić je  svoje misli, činjenice i istinu, ma kako gorka bila,  uvijek izgovarao direktno, jasno, hrabro,  iskreno i svakome u lice. Isto tako piše  i u svojim memoarima,  a kako je napisao, tako je i objavljeno, bez uredničkih intervencija. Antić, u knjizi vješto kombinira hrvatski književni jezik s elementima lokalnog, dijalektalnog govora što štivu daje posebnu draž. Čita se u jednom dahu.

Kad smo rad na knjizi počeli privoditi kraju sudbina je umješala svoje prste.  Stanislav Antić je iznenada preminuo 23. ožujka 2022. u svojoj 92. godini života. 

Voljom obitelji, uz suradnju zadarskih i šepurinskih  fotografa, škola i fakulteta koje je Antić pohađao, sugestija njegovih kolega  i prijatelja, pomoć nekolicine donatora te posebno zalaganjem Predraga Drage Grubića, jednog od  utemeljitelja Zaklade Adris,  knjiga je ugledala svjetlo dana. Godinu dana kasnije ali,  kako se ono kaže,  bolje ikad nego nikad.  

A u knjizi naš Stane na svoj osebujan način iznosi dosad nepoznate pojedinosti o svom životu i radu. O djetinjstvu u Šepurinama na otočiću Prviću gdje je rođen 11. studenoga 1929. kao najstariji od sedmoro  djece Marije i Luke  Antića. Njegovo djetinjstvo obilježeno je radom. U težačko-ribarskoj obitelji danju se radilo u polju, a noću ribarilo.  Isticao se  i nadarenošću. Još kao prvašića mjesni učitelj ga je pozivao da poučava petaše u rješavanju zadataka iz matematike. 

Školovanje je bio prisiljen prekinuti početkom Drugog svjetskog rata kada su mu talijanski okupatori uhitili oca  „ubili boga u njemu“ i internirali ga u logor  Pistici , provincija Matera na jugu Italije. 

Tada, silom prilika u svojoj 12 godini postaje glava obitelji, skrbeći o djedu, baki, majci i mlađima od sebe, o sestri  i dva brata.  

Nemoguće je ostati suzdržan  čitajući njegova emotivna sjećanja o stradanju obitelji u 2. svjetskom ratu, izbjeglištvu u El Shattu, školovanju u Šibeniku i Zagrebu, prvom poslu u riječkom Torpedu, o problemima u zadarskom Bagatu gdje je, unatoč gomili nepovoljnih okolnosti,  uspostavio novu organizaciju proizvodnje i za dvije godine s istim brojem zaposlenih utrostručio proizvodnju šivaćih strojeva. 

S dobrim poslovnim rezultatom povećale su se znatno plaće radnicima u proizvodnji do te mjere da je preko 400 radnika Bagata moralo prijaviti osobne dohotke za dodatno oporezivanje, a prosječna plaća u Bagatu je tada bila dva puta viša od prosjeka u Jugoslaviji.

S visokim plaćama radnika Bagat je narušio tadašnju partijsku strukturu plaća, a „krivac“ je pronađen u Stanislavu Antiću.

Počeli su napadi, difamiranja i propitkivanja njegove stručnosti, a glavna optužujuća kvalifikacija je bila da je (pazi sad!) „mučitelj ljudi i strojeva“. Zbog tih optužbi u srpnju 1965. dobiva otkaz, raskid radnog odnosa. Radnici prosvjeduju, štrajkaju, traže povratak Antića, ali bez uspjeha. Egzistenciju je prisiljen  osiguravati loveći prstace na rodnom otoku.

Posebno  inspirativna je priča kako  je od otpisanog pogona stvorio respektabilnu tvornicu Specijalnih alatnih strojeva – najuspješniju ne samo u RH, nego tada i u Europi.

Gospodarsko čudo, jer  od 1980. do 1990. SAS je po sadašnjim mjerilima ostvarivao oko 20 posto profita od cijele hrvatske privrede. 

U nove tehnologije, proširenje tvornice i izgradnju nove poslovne zgrade uloženo je 250 milijuna dolara. Sve iz vlastitih sredstva bez ijednog dinara kredita. 

Plaće radnika u SAS-u su bile dvostruko/trostruko veće nego u sličnim tvornicama bivše države, radnici su u prosjeku za godinu dana od zaposlenja dobivali stanove, u tvorničkom restoranu blagovala se najbolja „spiza“.  Vodeći računa o tradiciji, običajima  i vjerskim osjećajima petkom obavezno riba. Radnicima se  na radno mjesto donosila kava, čaj, sokovi, keksi..

U Antićevoj viziji radnici su imali integritet i društvene stanove, zarađivali velike plaće  i stvarali obitelji. 

Sa osjećajem za opće dobro  Antić i SAS su od 1980.-1990. izgradili „pola Zadra“. U knjizi po prvi put objavljuje sve donacije zadarskom gospodarstvu, zdravstvu, vjerskim , kulturnim, sportskim  i raznim drugim djelatnostima u iznosu većem od današnjih 150 milijuna dolara. 

Kroz cijelo vrijeme, zbog svog vizionarstva i stvaralaštva  Stanislav Antić je bio na udaru „struktura“. 

Za komunističke vlasti bio je tehnomenadžer, kapitalistički direktor. Nova vlast  ga smatrala „komunjarom“ tako da je u tranziciji praktički potjeran iz SAS-a kojega je stvorio.  S plastičnom vrećicom u ruci otišao u mirovinu bez otpremnine.  

U trenutku njegove smjene, od 70-ak koliko ih je 1. rujna 1970. godine zatekao, u  SAS-u je  bilo 456 zaposlenih, od kojih 109 diplomiranih inženjera i dva diplomirana ekonomista. Ubrzo se pokazalo da SAS bez Antića  može samo propadati što se ubrzo i potvrdilo. Tranzicija, pretvorba, privatizacija, korupcija, „marčapija“, klanovska ekonomija… Nakon samo godinu dana došla mu je delegacija radnika i molila ga da ponovo dođe za direktora jer da HDZ više nema ništa protiv toga. Odbio je prijedlog, ostao u mirovini i s motikom u ruci nastavio obrađivati  svoj vrt, sadio povrće i uzgajajo voćke na okućnici obiteljske kuće u Kožinu do posljednjeg dana života.

Doduše, u međuvremenu 2001. godine  na nagovor prijatelja Josipa Eće Vlahovića,  Antić se sa svojom nezavisnom listom okušao i na izborima u Zadru i dobio većinu, ali su mu političkom trgovinom kupljena dva vijećnika. Način ga posebno pogodio o čemu također piše u svojim memoarima. 

 Odnos novih državnih vlasti prema Stanislavu Antiću ogleda se i u činjenici da je tek nakon 26 godina otkako je bio prisiljen otići u mirovinu u svojoj 86. godini života dobio prva javna priznanja. Najprije Zlatnu kunu od Gospodarske komore, a potom i Nagradu za životno djelo od Grada Zadra. 

Tada je u zahvali izrekao znakovitu poruku: „Nećete biti sretni, ako budete bogati u siromašnom društvu. Radite za opće dobro“.

Njegova knjiga  izvrstan je izvor i predmet za razmišljanje o našem vremenu. Od početka 20. stoljeća do danas. Buduće generacije će iz nje  naučiti o razdobljima koja će im biti teško razumljiva, ali kad nauče  dobre stvari će zapamtiti, a loše neće morati  ponavljati. Da u društvu jednakih šansi sposobni uspijevaju, a uspješne se ne onemogućava  i ruši kao što su rušili Antića.

Knjiga će  zasigurno izazvati veliko zanimanje i pokrenuti mnoga razmišljanja. Vjerojatno i polemike, brojne reakcije čitatelja. To je dodatna draž ovakve literature bez obzira u kojoj mjeri bili suglasni sa prosudbama (mišljenjem  i pogledima)  pisca ili se njegove opservacije primale na neki drugi način. 

Iza Antića su ostala velika djela,   ideje i vizije. Možda se čini da ih više nema, da su nestale ili da su pometene u vremenima promjena, ali s idejama je uvijek tako. Sklone se u nesklonim vremenima i, kako u oproštaju reče Antonio Vučetić,  čekaju da neki novi ljudi prepoznaju one koji su im uvijek bili skloni. 

A Stanislav Antić je bio takav. Jedan od zadarskih velikana.  Vizionar. Čovjek  ispred svog vremena, koji   u kolektivnoj memoriji Zadra i Hrvatske  ostaje upisan ne samo kao iznimno uspješan direktor, nego i kao čovjek koji je cijelog života imao izraziti osjećaj za potrebe i svojih radnika i cijele društvene zajednice.

Slava mu i hvala mu za sve dobro što je za života učinio. Hvala svima koji su pripomogli da nastaviti živjeti u svojoj knjizi kojoj se toliko radovao. 

Na oštrici noža

Početkom 80-tih prošlog stoljeća  upućen sam na novinarski zadatak u SAS jer da tamo, navodno, direktor Antić provodi "teror i dril" nad radnicima. Prije toga, kad je  Bagatu udvostručio proizvodnju i radnicima  povećao plaće iz tadašnjih komiteta  proširili su priču da je “mučitelj ljudi i strojeva”. 

U jednom i u drugom slučaju, razgovarajući s radnicima, stekao sam posve drukčiji dojam. 

Stručan, sposoban, principijelan… Spreman svakome pomoći, ali u radu nije štedio ni sebe ni druge. Radnici, većina njih  su o Antiću govorili sve najbolje. A, protiv su bili njihovi predstavnici u organima upravljanja i većina rukovodećeg kadra. Sve njih je, tobože po demokratskoj, samoupravnoj proceduri postavljala vladajuća partija. 

Protiv Antića su, poslije, nakon tranzicije iz totalitarizma u višestranačje, bili uglavnom oni koji su, u međuvremenu,  partijske knjižice zamjenili iskaznicama vladajuće stranke. 

Nije se, dakle, radilo o Antićevom drilu, mučenju ljudi i strojeva. Radilo se o stručnosti, odgovornosti, predanom radu, radnoj disciplini, zalaganju… Radilo se kao u razvijenom kapitalizmu, a zarađeno dijelilo prema radu kao u najbolje zamišljenom socijalističkom samoupravljanju.

Sve zajedno donijelo je iznimno uspješan poslovni rezulat što je ubrzo prometnulo SAS u gospodarsko čudo. Figurativno rečeno uspjeh su postigli na oštrici noža, s jedne strane pritiskani od tadašnjih političara, a s druge morali su biti iznimno precizni (u tisućinkama mm) u proizvodnji specijalnih strojeva. 

Prvi tekst o SAS-u objavio sam pod naslovom Na oštrici noža.