Priča naše sugrađanke Ane Tičić Bukvić inspirativna je, a u isto vrijeme vrlo dirljiva i motivirajuća. Njezin hrabri pothvat započeo je 16. rujna i trajao je punih 50 dana tijekom kojih je propješačila cijelu rutu Via Adriatica

Nakon dvije godine borbe s karcinomom, Ana je krenula u pothvat života - odlučila je propješačiti cijelu rutu dugu 1.100 kilometara s velikim ciljem - da završi svoju priču o bolesti, ali i pošalje poruku svima onima koji se nalaze u istoj situaciji da se ne predaju.

- Kad sam krenula trebalo mi je dosta vremena da se priviknem na činjenicu da ću uopće krenuti i dopustila sam sebi da dan za danom odlučujem dokle će to trajati, nisam htjela od sebe imati velika očekivanja svjesna svoje bolesti i tableta koje svakodnevno pijem. No rekla sam - idem pa dokle bude trajalo. Stalno sam govorila "samo da dođem dovde" pa onda kad dođete do tud, onda samo ću još malo dalje i nekako se dovučeš do Zadra pa još preko. Onda mi je čak i tata rekao kad sam već došla do Zavižana, dođi do kraja. Sve to nekako prođe da nisam ni svjesna, a ni sad nisam svjesna da sam ja to sve prehodala, tako da sam još pomalo konfuzna. Stvari sam raspremila skoro do kraja, ali još vire iz prikrajka stana i podsjećaju me na to. - rekla nam je Ana kad smo se susreli s njom nekoliko dana nakon povratka.

"Hodaj"

Kaže da svaku noć sanja da još hoda, a što joj se nije događalo dok je trajala hodnja.

- Za Via Adriaticu sam čula i prije nego sam se razboljela i pratila sam Tatjanu Šavorić, a to je prva žena koja je prošla to u zimsko doba, ona je medicinska sestra na Rebru. Oduševila sam se s njom i njezinom hrabrošću, ona je jedna sitna ženica, majka troje djece, a riješila je to u najgore doba godine. I ona je bila inspiracija mnogima, a ja kad sam se razboljela, to mi je bio dodatni motiv da se izborim s bolešću i rekla sam - ja ću je pobijediti i kad ona prođe, krenut ću hodati Via Adriaticu da bi iz neke loše priče o bolesti napravila nešto dobro i možda nekome bila poticaj da se bori kad u životu dođe do nekog zida ili ružne situacije. Onda kad vidiš neku ovakvu budalu koja je, nakon što je ozdravila, išla još riskirati i hodati po planini... - priča nam Ana koja je i prije ovog pothvata bila planinarka.

Naime, na planinu je prvi put stigla s 2,5 godine kad je postala i postala član Planinarskog društva. Svi su u obitelji bili planinari, a ona je tijekom života prošle brojne planine. 

- Kad sam dobila prvu kemoterapiju, nisam znala kako će mi biti. Sestre na onkologiji u Zadru su mi rekle "nemojte kad dođete doma leći jer će vam biti muka, nego malo odmorite i odite hodati jer će vam to sve skupa pomoći da vam što prije prođe kroz tijelo i napravi što treba i da vam bude manje muka". I ja sam to zaista napravila, hodala sam kroz cijelu kemoterapiju i stalno mi je u glavi bilo "Hodaj, Ana hodaj, pa ćeš sve to prehodati". - otkriva nam Ana i dodaje kako joj upravo zbog toga cijelo vrijeme hodnje slušala Gibonnijevu pjesmu "Hodaj".

- Kad dođeš do toga da te bolest pretvori u nekog manjeg junaka, svima je to teško gledati, a to nisam navikla pa sam možda i radi svih njih htjela postati junak svojoj djeci, ali i drugim ljudima. Kad sam odlučila krenuti, u dogovoru s organizatorima, rekli su mi da stavim neku objavu na stranicu Via adriatica da se najavim i da stavim slike kad sam bila bolesna. To je napravilo jednu bombu reakcija, ljudi su me zvali, javljali se preko messengera, javljale su mi se žene koje su oboljele i tih prvih dana sam plakala i tad sam shvatila da moja priča ima smisla.

I nakon hodnje Ani se svakodnevno javljaju žene koje se bore s bolešću i zahvaljuju joj na njezinom pothvatu i pričaju joj svoje priče.

- I danas me zvala jedna žena i zamolila je da se čujemo jer joj je teško jer je sad trenutno u fazi liječenja i prolazi slične stvari kao ja. Rekla sam joj da slobodno zove. To je bila poruka - da se borimo. Nije uvijek lako boriti se, padnete, ali moramo se dignuti. Bez obzira do kad ćemo biti na ovom svijetu glupo je da ne uživamo u onom što možemo vidjeti oko sebe i da tužno prolazimo kroz život. - poručila je.

Bez sponzora

Cijeli ovaj pothvat odradila je bez sponzora, ali tijekom puta nailazila je ljude koji su joj izlazili u susret tako što su joj ponudili krov nad glavom.

- Par godina sam prikupljala ono što mi je nedostajalo jer imam planinarsku opremu, ali trebalo mi je još nekih stvari i ta torba s kojom sam krenula, a koja je bila zaista jako teška. Nisam htjela nikakve pomoći jer nisam znala hoću li ja to moći. Nisam se htjela sramotiti da krenem pa da bude "u pomoć". Kako je to bila moja ideja bez pritisaka sa strane, tako sam je i izvela sama. Na putu Mreža pomoći Via Adriatica hodačima je sve veća i veća, tu su nekad privatne osobe, GSS, DVD-ovi, i moji prijatelji i rodbina koja je uskakala svako malo,  bilo da dođu i budu sa mnom, bilo da mi nešto donesu ili odnesu višak, tako da je sve to skupa išlo i rješavalo se u hodu. Dobiješ neki broj telefona i zovneš i vrata se počnu otvarati. Svim zahvaljujem koji su me sreli putem i koji su mi dali dio sebe i svog prostora i organizacije, zaista su mi pomogli da dođem do kraja puta.

Tijekom hodnje susrela se s raznim nepredvidivim događanjima i zahtjevnim dijelovima rute.

- Oni kad se makneš s puta, daleko od civilizacije i nisi u mogućnosti da ti netko dođe. Znači, moram nositi svu opremu koja mi je potrebna na leđima i moram znati imam li dovoljno skloništa ispred sebe, gdje su razmještena, gdje mi je pitka voda, a svu dehidriranu hranu i ono što moram jesti nekoliko dana moram imati sa sobom. To bi bila Dinara, zatim Velebit, to je i Biokovo, ali na Biokovo nisam išla vršnom zonom nego nižom podgrebenskom zonom jer sam bila ozlijeđena i tjednima sam hodala s ozlijeđenom nogom.

Bilo je situacija gdje ta staza nije bila dovoljno očišćena i nije prohodna. Krećem se pomoću GPS-a i skinute rute i to je velika pomoć. Međutim, neki dijelovi te staze koji su osmišljeni su ok, ali nisu održavani i to je dovelo do toga da sam se gubila i to gubljenje nije trajalo malo nego po nekoliko sati, još ako su vremenski uvjeti loši, a bili su, tu sam se na jednom mjestu osjećala kao da radim glupost. Onda kad to prođe i dođeš sebi, ideš dalje, a i popela sam se na taj vrh iako su mi govorili da ne idem jer je kiša padala pa se mogu ozlijediti. No, izašlo je sunce i popela sam se na taj vrh.

Penjala se s ozlijeđenom nogom i bojala se da će morati prekinuti. No posjetila je fizioterapeuta koji je rekao da može dalje hodati.

"Luda na ćaću"

Kad je priopćila odluku o svom pothvatu najužoj obitelji, bilo je raznih reakcija.

- Mama kao mama je govorila pa nećeš valjda, brat, koji je također sportaš, je govorio da je to nemoguće, a tata zna koliko sam tvrdoglava i nije rekao da ne idem već mu je ta moja zamisao bila logična pa je govorio "luda na ćaću". Podržavao me i čak se pojavljivao kao podrška, a i čuli smo se svaki dan. - ispričala nam je Ana.

Što se tiče mentalnog stanja u kojem se nalazila tijekom hodnje, uglavnom je bila dobro, kaže.

- Čuješ se sa svojima, djecom koja studiraju u Zagrebu. Oni mi kažu "Mama ponosni smo na tebe" i ja dobijem krila i taj dan ide lakše. Neke ružne situacije i fizički problemi bi te obeshrabrili, ali što se tiče psihe nisam padala. I ti ljudi koje sam upoznala putem nepoznati i poznati koje opet vidiš, srce mi je u nekim trenucima bilo ispunjeno ljubavlju koju su mi ti ljudi davali da nisam znala kud bih od emocija. I onda ne možeš stati i ideš dalje. Istru sam prošla poprilično brzo, u zadnja dva dana sam prošla 70 kilometara.

No, vjeruje da je ovim pothvatom prenijela poruku koju je htjela i zbog toga joj je neizmjerno drago.

- Da jedna osoba u tome prepozna nešto što je vrijedno, mislim da sam uspjela. Toliko mi se nepoznatih ljudi javljalo putem, podržavalo me, zahvaljivalo mi na upornosti i hrabrosti i inspiracija sam im, pa mislim da sam zaista uspjela. To nije samo jedna osoba, već ih je jako puno. 

Postoji ideja i da napiše knjigu i to joj je sljedeće u planu.

Tijekom ovog inspirativnog putovanja najveća su joj podrška bili obitelj i njezin dragi, ali ne samo oni već i svi ti ljudi koje je srela putem.

- Tu su i organizatori Via Adriatice iz Zagreba, u HGSS Split Čerčo koji je ljudina, i svi ti ljudi putem. - kazala je Ana na kraju.

Njezina priča zabilježena je i u dokumentarnom filmu novinarke Nensi Proface, a zasigurno će se o ovom pothvatu još pričati jer je Ana mnogima pružila nadu i inspiraciju, što je uistinu neprocjenjivo...