Svakog desetog od rane zore trguje se na benkovačkom sajmu. Tako je bilo stotinjak godina, sve dok pandemija trgovinu nije zaustavila na dugih sedam mjeseci. Odlučili smo provjeriti kako dišu prodavači dan prije sajma - jer oni su tu puno prije vas!

Cvijeće, 20 malih pilića, dva sukulenta i motika. To je naš ulov na prvom ovogodišnjem benkovačkom sajmu. Od listopada prošle godine, ni na metar od sedam hektara zemljišta, koje je proteklih godina svakog desetog vrvjelo ljudima kao mravinjak mravima, nije ugazila niti jedna noga. Pandemija je učinila svoje. Lipanj je, međutim Benkovac ponovno učinio središtem, usuđujem se reći, države. Jer, kad ste u Benkovcu, nije važno što radi Vlada, gdje je predsjednik, tko kuha ručak. Važno je koga ćete sresti, s kim ćete se pogoditi i hoćete li kod janjeta na ražnju uhvatiti mjesto za sjedenje u hladu.

Mi smo ovaj put odlučili prekršiti nepisano pravilo i na sajam se uputiti večer prije – devetoga.

Dvije boce vode, tri banane i u novčaniku što je. To smo ponijeli sa sobom kad smo oko 7 navečer kretali put istoka, a tamo smo bili malo prije osam. Vožnja je bila ugodna, a pravo olakšanje osjetili smo kad smo vidjeli da je stara, crvena rampa pred parkingom dignuta i da se možemo parkirati odmah do ulaza.

Daleko od toga da je parking bio prazan. Tu je već bilo automobila s raznim registracijama, neke čak i nisu bile domaće. Iz kamiona se prodavala stočna hrana, krumpiri i sok od kadulje. Cvjećari su gurali svoja kolica i namještali ih na neravnoj podlozi. Jedan je uzgajivač peradi upravo prevozio svoj kamion s prikolicom kad su mu se, zbog prelaska preko kade za pranje kotača, otkačila stražnja vrataca na prikolici. Jedna je kokoš, ispala vani. Nekoliko je trenutaka ostala zbunjena na mjestu dok ju netko nije uhvatio. Prisutni su odmah povikali, vratili kokoš i zatvorili vrataca. Kamion je nastavio dalje prema svom mjestu na stočnom sajmu.

Upravo je stočnim sajmom prije stotinjak godina započeo ovaj događaj. Tada su se ljudi iz svih krajeva počeli skupljati na trgu u samom Benkovcu, i isključivo za ljetnih mjeseci, ali uvijek 10. u mjesecu. Tradicija se nastavila, a s vremenom se sajam proširio. Danas sajmište zauzima oko 5,5 hektara zemljišta u Benkovačkom selu, dok s parkingom to iznosi gotovo sedam hektara.

Posljednji put ovdje sam se našla u veljači 2019. Bilo je hladno, kiša je rosila, no na to se nitko nije obazirao. Probijanje kroz masu tada je bio pravi sport. Sada sasvim druga priča, toplo je, nema kiše, nema mnogo ljudi i svi se trude održati kakav-takav razmak, iako im to ne ide za rukom. Maske se gotovo pa i ne nose.

Prodajna mjesta označena su čisto bijelim krečom kojeg crvenkasta ravnokotarska zemlja još nije stigla uprljati.

Trava je svježe pokošena. Djelo je to komunalnog društva Benković koje upravlja sajmom i naplaćuje prodajna mjesta. Prihod od sajma čini trećinu proračuna Grada Benkovca.

Rupu u džepu osjetili su i prodavači, ne samo Grad, pa su jedva dočekali ponovno otvaranje sajma.

- Mi smo iz ludbreškog kraja, iz Malog Bukovca i dolazimo već desetak godina, a cvijećem se bavimo već 30 godina, rekle su nam Marina i Jožica Varvir.

Putovanje iz ove male općine u Varaždinskoj županiji do Benkovca trajalo je čitavo jutro.

- Krenuli smo ujutro u pola sedam, a u pola dva smo bili tu. Inače krećemo i kasnije, ali sada smo zbog vrućine krenuli ranije.

Pitali smo ih je li uobičajeno da dolaze dan ranije.

- Uvijek se dolazi dan ranije ovdje, kratko su objasnile.

Bude li prodaje, nastavljamo.

- Nije baš neka prodaja, ali, recimo, ljudi koji ne mogu idući dan malo si pogledaju i dođu dan prije.

Pozdravljamo ih i krećemo dalje u razgledavanje.

Izgleda kako ovo doista jest dan za razgledavanje jer su gotovo svi prodavači bili zaposleni nukanjem neodlučnih mušterija, i nije bilo jednostavno doći do sugovornika, a malo je posjetitelja odlazilo s punim rukama. Koliko god neprirodan i otužan prizor to bio, svježina i optimizam prodavača dizali su atmosferu. Još nije ni počelo, a ide nam, vjerojatno su si govorili.

Prave kulise postavljaju se tek 10. u svitanje zore. Nakićeni kao paunov rep, štandovi se natječu za pozornost prolaznika. Najživahnije bude na štandovima s odjećom i igračkama. Sada smo od toga svega naišli samo na jedan štand s, uglavnom, donjim rubljem na kojem su se za pažnju borile bijele i sive mudante.

Svestrana prodavačica čas je slagala robu, čas posluživala kupce, a čas ispitala nas tko smo, što smo i za koju medijsku kuću radimo. Kratko nam je rekla da na sajam dolazi već 15 godina.

Gospodin Ivica iz Lišana Ostrovačkih koji prodaje drveni namještaj nije krio nezadovoljstvo što se sajam nije održavao više od pola godine. Zatekli smo ga kako sjedi na jednoj od drvenih ugostiteljskih klupi koje izrađuje njegov obrt. Osim toga, prodaje i ostali namještaj poput okvira kreveta i

- Čekamo već dugo. Osam sajmova nije bilo sajma. Prije smo dolazili par godina, svaki sajam. Dođe se navečer tu… Inače dođemo ujutro, ali ovaj put smo došli ranije malo.  

Kad smo ga pitali je li što prodao, dodatno nam je potvrdio da je deveti dan za izložbu. 

- Ne prodaje se danas, to je izložba više. Na sajmu ugovaramo, onda realiziramo, radimo i tako. Ono što se proda to se opet vozi iz radionice. Viđeno se može kupiti, ali češće ugovorimo više komada pa isporučimo naknadno.

Dodaje da namještaj šalje diljem Hrvatske.  

Uz lijepe želje i pozdrave nastavljamo dalje prema stočnom sajmu. Dobro je da vjetar ne puše, pa se teški mirisi životinja osjećaju tek kad im priđete sasvim blizu.

Na prvoj stanici je perad. Pilići nekoliko dana stari ćivkaju u plavoj kutiji. Starije kokokoše su mirnije. Neon žuti pačići mirno stoje u skupini u drugoj kutiji i gledaju što se događa. Djeca ih s promatraju jednakom pozornošću. Nijedno se ne usuđuje dotaknuti ih. Roditelji im objašnjavaju: gle, to je malo pile.

Prodavačica iz Svetog Ivana Zeline kaže nam kako na sajam ne dolazi baš svaki mjesec. Njena roba su žive tuke koje prodaje kao male tučiće, ili kasnije, kao odrasle tuke i tukce. I ona na sajam dolazi već 15 godina.

- Svake godine smo tu kad bude sezona malih i onda u jesen, odnosno, pred Božić.

Njen suprodavač dodaje da na godinu dođu dva, tri puta.

- Sad dugo nije bilo sajma, zato smo došli dan ranije, objašnjava nam.

Najveća buka i cvilež stvara se malo dalje, kod kamiona koji su dovezli svinje. Malenih gotovo da i nema, svi izloženi su otprilike jednaki i srednje veličine.

Na praznom polju iza kamiona igraju se djeca, uglavnom romski dječaci.

Kroz borove grane sa zapada do nas dolaze posljednje sunčeve zrake, a ja primjećujem kako se sajmište sada napunilo ljudima. Ima ih mnogo više nego prije sat vremena. Pa da, sajam još nije ni počeo!