U 65. godini života, napustio nas je otac proslavljenog hrvatskog golmana Danijela Subašića, donedavnog čuvara mreže Monaca i hrvatske nogometne reprezentacije

Hrvatskog golmana, Danijela Subašića, koji je sjajnim obranama svojoj domovini dioni svjetsko srebro iz Rusije 2018. godine, pogodila je tragična vijest - preminuo mu je otac Jovo (65). Upravo njegov sin bio je njegov najveći ponos, a Danijelu je otac bio jedan od najvećih motiva za uspjeh kako bi njemu i svojoj majci Boji priskrbio pristojan život. 

- Uđite, uđite. Ovo je sve moj Danijel napravio! - govorio nam je prije dvije godine Jovo Subašić, umirovljeni pekar, pozivajući nas u svoju novo-staru kuću u Zagradu. 

On i supruga Boja (64) prije četiri godine iz Zadra su se preselili na selo, a starinu u kojoj su živjeli s Danijelovom bakom obnovio je upravo njihov najmlađi sin, nekadašnji prvi golman Vatrenih. U velikoj prostoriji je stol od punog drva sa stolnjakom bez ijednog nabora. U drugoj je prostoriji veliki obiteljski mlin gdje su se mljeli pšenica i kukuruz, a uz njih veliki okviri s dresovima Modrića, Subašića i suigrača iz raznih klubova.

Danijel je odrastao u Zadru sa majkom, ocem i dva starija brata, Milanom i Oliverom. Živjeli su u blizini igrališta Stanovi, u današnjoj Molatskoj ulici, a kad je imao 6 godina prvi je put otišao na trening.

- Nije odmah bilo rečeno da će biti golman. Ma kakvi. Tek kad je imao 10 godina igrali su neku utakmicu, golman se ozlijedio i nisu imali drugog, a Danijel je trenera Miška Paunovića pitao - treneru, mogu li ja stati na gol? I kako je stao, tako je i ostao. Izrastao je do metar i 92 - rekao nam je te sjajne 2018. otac Jovo. 

Kako su živjeli blizu stadiona, Jovo je davno upoznao Mladena Vrsaljka, Šiminog oca, ali i Lukinog tatu Stipu Modrića.

- Ma to su vam pravi ljudi, nema greške. Jako ih cijenim - hvalio je tada svoje prijatelje.

Prijateljstvo se još podebljalo mlađom generacijom. Iz Rusije često dolaze slike trojice Zadrana, zagrljenih i nasmijanih. Oglasila se i Boja koja nikako nije htjela pred kameru.

- Oni su vam međusobno bolji nego braća, kad vam kažem. Bliži su jedan drugom, stalno se čuju kad nisu skupa, to je milina.

Isticali su koliko su ponosni na sina, na to kakav je nogometaš, a najviše na to kakav je čovjek. 

- Ima čudo prijatelja, baš puno. Čim dođe to se nalazi, druži... Inače je dosta stidljiv, miran. Nikad ga neke ružne stvari koje su mu se dogodile nisu izbacile iz takta. Uvijek je bio svoj, voli to što radi... Kad dođe pa smo svi u Zadru, diže se ujutro i ide trčati. Ja mu govorim - sine, pa odmori malo. A on kaže: "Ćaća, to mi je posa, tako moram." - ponosno nam je govorio tata Subašić.