Istaknuti hrvatski internist i kardiolog, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), akademik Vladimir Goldner umro je u ponedjeljak u Zagrebu u 84. godini, priopćio je HAZU.

Vladimir Goldner prvi je u Hrvatskoj i tadašnjoj Jugoslaviji uveo u rutinski rad i nastavu brojne dijagnostičke i terapijske metode, pa je među ostalim 1977. prvi izvodio elektrofiziološka ispitivanja provodnoga sustava srca i osnovao istoimeni laboratorij u kojem je 1985. izveo i prve električne ablacije. Prvi je u svijetu primijenio elektrostimulator srca s RDR sistemom kod neurokardiogene sinkope kardioinhibitornoga tipa, što je kasnije postala uobičajena praksa.
 
S akademikom Radovanom Ivančićem prvi je objavio povoljne učinke propafenona u liječenju fibrilacije atrija i ventrikulske ekstrasistolije, što je danas obično prvi lijek za takve aritmije. Bio je član ekipa koje su prve u svijetu izvele teleprogramiranje elektrostimulatora srca, konstruirali i primijenili uređaj za neinvazivni trodimenzijski prikaz aktivnosti Hisova snopa, demaskirali skriveni Brugada fenomen propafenonom, a prvi je objavio cjeloviti prikaz stavova i smjernica o ocjeni radne sposobnosti bolesnika s aritmijama srca.
 
Vladimir Goldner rodio se 19. prosinca 1933. u Ogulinu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1959., a specijalistički ispit iz interne medicine položio je 1968. godine. Doktorirao je 1980., a 1976. tri mjeseca proveo je na usavršavanju u kardiološkim klinikama u Parizu kao stipendist francuske vlade.
 
Kao liječnik radio je u Domu zdravlja Trnje te u Općoj bolnici "Dr. Josip Kajfeš" (današnja Klinička bolnica "Sveti Duh") i KBC-u Zagreb, gdje je od osnutka 1973. pa do 1978. bio šef Koronarne jedinice Zavoda za bolesti srca i krvnih žila KBC-a Zagreb, a od 1978. do umirovljenja 2000. šef Odjela intenzivne skrbi koronarnih bolesnika, za aritmije i elektrostimulaciju srca u Klinici za bolesti srca i krvnih žila.
 
Od 1965. do 1970. bio je honorarni asistent interne medicine na Stomatološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 1970. do 1981. honorarni asistent interne medicine na Medicinskom fakultetu, od 1981. docent, od 1985. izvanredni, a od 1988. do 2000. redoviti profesor. Od 2001. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Bio je predavač i voditelj kolegija na poslijediplomskim studijima iz kardiologije, pulmologije, kliničke farmakologije i urgentne medicine. U Razred za medicinske znanosti HAZU izabran je 1994., a redoviti član postao je 2002.
 
Bio je autor odnosno koautor više od 200 radova koji se citiraju više od 200 puta u svjetskoj literaturi, kourednik i koautor jedinoga kompletnog udžbenika iz kardiologije na hrvatskome jeziku (Klinička kardiologija), kao i autor poglavlja ili kourednik u 27 knjiga iz područja kardiologije, posebno aritmija srca. Suvlasnik je četiri patenta iz elektrokardiografije. Od 1981. do 1989. bio je predsjednik Kardiološke sekcije Zbora liječnika Hrvatske, a od 1989. do 1991. predsjednik Udruženja kardiologa Jugoslavije.