U Jadranu je u prošlih 180 godina dokumentirano prisutstvo najmanje 81 jedinke bijele psine, no pravi broj je sigurno veći

Nedavni napad morskog psa u Jadranu zabilježen je u viškom akvatoriju, gdje je ozlijedio podvodnog ronioca. Prije toga, fatalni napad zbio se 1974. godine kod Omišlja. Očito je pas u viškom akvatoriju napao ronioca privučen krvlju gofa, koji je bio zakvačen oko pojasa ronioca.

O pojavama bijelih morskih psina u Jadranu i ostalim vrstama koje su bezopasne, a obitavaju u Jadranu Vjesnikovi novinari razgovarali su s dipl. inž. Brankom Dragičevićem i prof. dr. sc. Jakovom Dulčićem, voditeljem Laboratorija za ihtiologiju i priobalni ribolov Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

U Jadranu je u prošlih 180 godina dokumentirano prisutstvo najmanje 81 jedinke bijele psine, no pravi broj je sigurno veći. Ti podaci se odnose na uhvaćene i primijećene jedinke. Većina ih je zabilježena u sjevernom i istočnom dijelu Jadranu u razdoblju od početka 19. do sredine 20. stoljeća, što navodi da je u tom razdoblju i na tom području, posebice u blizini Tršćanskog zaljeva i Kvarnera, obitavala relativno brojna skupina te vrste.

Razlozi njihova nestanka vjerojatno su pretjerani izlov (u 19. i početkom 20. stoljeća česte su bile i nagrade za ulov bijele psine) te nestanak vrsta kojima se bijela psina hrani (sredozemna medvjedica, tuljani te uglavnom tuna i druga plava riba), kažu Vjesnikovi sugovornici.

Bijela psina se uglavnom hrani drugim ribama, osobito plavom ribom (tunom) te morskim sisavcima, a u Mediteranu nerijetko i dupinima, rakovima, mekušcima, morskim kornjačama, pticama te drugim organizmima. Bijela psina se također hrani strvinama. U želudcu te vrste često se mogu naći i neobični predmeti poput cipela, guma, djelova odjeće... koji se nađu u moru.

U želudcima nekih primjerka uhvaćenih u Jadranu pronađene su registracijske pločice automobila, kabanice, ogrtači... Najveća dužina do koje ta vrsta može narasti predmet je brojnih rasprava, no sigurno je da su neki primjerci i duži od osam metara i teži od 3,5 tona. Dokazano je da bijela psina može biti starija od 36 godina. Neke jedinke u Jadranu bile su duže od sedam metara.

Postoji čak podatak da je jedna psina, ulovljena u Jadranu u 19. stoljeću. bila duga nevjerojatnih 10 metara i težila je četiri tone. Bijela psina može doći uz samu obalu u potrazi za hranom. Najčešće obitava na dubinama do 80 metara, no može zaroniti i do 1300 metara

Posebno razvijen optjecajni sustav omogućava joj zadržavanje topline i time bolje trošenje energije za pokretanje. Bijela psina posjeduje izuzetnu snagu te je sposobna na iznimno brze i nagle pokrete, čak i na iskakanje iz vode do visine od tri metra. Sposobna je preroniti nekoliko stotina kilometara u kontinuitetu.

Kako ističu Dragičević i Dulčić, moguće je da neke bijele psine zalutaju u Jadran prateći brodove, no vjerojatnije je da u Jadran ulaze prateći velika jata tuna ili druge plave ribe. Zanimljivo je da je područje gdje su se najviše pojavljivale bijele psine, u sjevernom Jadranu, bilo područje najintenzivnijeg tunolova.

Roniocima se preporuča, ako se susretnu s bijelom psinom, da ju nečim (podvodnom puškom ili drugim predmetom) udare po očima ili po škržnim otvorima, jer je tamo najosjetljivija na bol. Upravo time mogu otjerati psinu. Međutim, bijela psina je često nezainteresirana za ronioce. U slučaju da ronilac ne može dovoljno brzo izaći iz vode, najbolje je pokazati psini da se može obraniti, nego se potpuno smiriti.

Većina napada te vrste u svijetu nije fatalna, što se objašnjava pretpostavkom da je ljudsko meso bijeloj psini neukusno, pa su napadi na ljude zapravo neka vrsta kušanja hrane. Najčešće su napadi na ronioce i kupače zapravo posljedica zabune.

To je jamačno bio i slučaj na Visu, gdje je morski pas vjerojatno slijedio miris riblje krvi oko pojasa ronioca, a nije kanio napasti samog ronioca. Bijela psina je zbog pretjeranog izlova i izlova vrsta kojima se hrani sve rjeđa u svjetskim morima. U Jadranu je zaštićena vrsta, a bezrazložno ubijanje je zakonom zabranjeno i kažnjivo.