Mala zemlja za velike mitove

Iako napisani prije dvije godine deset mitova hrvatskog turizma Tončija Tadića, još uvijek su aktualni, sugerirajući da se malo toga promijenilo.

'Smatram svojom dužnošću upozoriti da je prihod od turizma puno skromniji od uobičajene percepcije, da na turizmu puno više zarađuju stranci nego Hrvati, i da turizam, prema svim relevantnim pokazateljima, uopće ne utječe na značajnije smanjenje nezaposlenosti, niti potiče razvoj zemlje više nego neka kvalitetna industrija,' piše Tadić za Politika.com.

U Francuskoj ste 1970-ih mogli bez problema postati hotelijer ako ste pristali na francuski projekt, na francuskog izvođača radova, na korištenje francuske opreme, jela i pića, na zapošljavanje francuske radne snage i na uredno plaćanje poreza francuskoj državi.

U slučaju Hrvatske, Tadić misli da od svega toga imamo samo ovih 10 mitova:

1. mit: Turizam je čarobni štapić koji će riješiti problem nezaposlenosti u Hrvatskoj

Na žalost, hrvatski turizam još je uvijek gotovo jedino sezonska djelatnost. Samogradnja apartmana je također mit o samozapošljavanju, jer je povrat investicije vrlo spor, a ti apartmani prazni veći dio sezone. Razvoj Hrvatske jedino u smjeru turizma znači da su najpoželjnija zanimanja u Hrvatskoj priučeni konobar i priučena sobarica. To je put u potpunu de-industrijalizaciju i de-intelektualizaciju hrvatskog društva.
Turizam treba doživljavati kao šlag na torti čitavoga gospodarstva, koje dio proizvoda plasira kroz turizam. Zabluda je smatrati da je on nespojiv s proizvodnjom, naravno, ekološki prihvatljivom. Pa da je tako, u Italiji, Austriji, Njemačkoj ili Japanu uopće ne bi bilo turista!

2. mit: Hrvatska ima veliki prihod od turizma

Hrvatska turistička zajednica ima praksu definiranja uspjeha neke sezone brojenjem noćenja, iako to više nitko u Europi ne radi. Tamo se odavno nakon sezone umjesto noćenja broje euri. Kod nas je drukčije jer HTZ ima prihod od boravišne pristojbe, pa im je broj noćenja jedino i bitan. No procjene o stvarnom prihodu od turizma se razlikuju. Sva istraživanja pokazuju da prosječan turist na ljetovanju potroši maksimalno jednu svoju mjesečnu plaću, i ni centa više.

3. mit: Turizam služi za plasman domaćih proizvoda

Notorna je činjenica da uvoz hrane i pića za potrebe turizma godinu za godinom raste, drugim riječima, hrvatski turizam pridonosi razvoju poljoprivrede Mađarske, Italije, Srbije, Makedonije itd., ali ne i Hrvatske. I oprema hotela je uvozna, jer smo uništili domaću proizvodnju namještaja i bijele tehnike. Hrvatska, na žalost, nema nikakve mehanizme za promoviranje domaćih proizvoda u turizmu, osim parolaških uoči izbora, a nitko se nije sjetio posegnuti za kreditiranjem turističkih tvrtki tako da kupuju jedino domaće proizvode.

4. mit: Turizam je preopterećen porezima

Velikom broju ljudi u turizmu nitko nije objasnio da je riječ o niskoakumulativnoj grani gospodarstva u kojoj nema brze zarade. Zato svi danas kukaju o velikom poreznom opterećenju. Hrvatski turizam naprosto treba dovesti u isto poslovno okružje koje imaju ostale države na Mediteranu. Od 2005. godine uvedena je međustopa PDV-a od 10 posto za smještaj u turizmu - naša konkurencija ima od 7 do 11 posto.
Prostora za pomak ima u pretvaranju boravišne pristojbe u izdvajanje iz poreza za dohodak i poreza za dobit. Od nje turist ni domaći stanovnik ionako ništa ne dobivaju. Zašto se jedna kuna iz boravišne pristojbe ne bi usmjeravala u poboljšanje zdravstvene zaštite u sezoni?

5. mit: Hrvatska je preskupa destinacija

Zanimljivo je kako se ova priča pokrene svakog lipnja, kada po običaju dolazi do "lipanjske rupe", odnosno manjeg broja noćenja, jer se umirovljenici vrate s ljetovanja u predsezoni, a školska godina još nije gotova, odnosno kada se analiziraju podaci iz predsezone. Podaci pokazuju da je samo Turska jeftinija od Hrvatske. No pravo pitanje je što nudimo za te svoje cijene koje dižemo za 10-20 posto godišnje uz istu ponudu? Nitko naime nije glup da baca svoj s mukom zarađeni novac na našu očajnu ponudu

6. mit: Turizam čuva okoliš više nego industrija

Turizam dovodi do velikog prometa ljudi, traži veliki prostor za gradnju i stvara opterećenje za infrastrukturu. Okoliš može čuvati i ekološki prihvatljiva industrija ili ribarstvo i marikultura. Aktualna stihija u turizmu nagriza najvrjedniji resurs na Jadranu, a to je nezagađeni i neizgrađeni prostor i na kopnu i na moru.
Uništavanju okoliša i nelagodi stanovnika pridonose nesređena odlagališta otpada, neuređena kanalizacija, prometni kolaps, da ne spominjem probleme u opskrbi vodom. Nijednoj drugoj grani gospodarstva to ne bismo tolerirali, ali eto turizmu se to tolerira?!

7. mit: Turizam, posebno onaj elitni, donosi najbrži razvoj

Kao što se nekada prodavala parola industrijalizacija + elektrifikacija = komunizam, tako se danas prodaju parole marine + golf-tereni = elitni turizam. No, zaboravlja se da se on ne ostvaruje samo gradnjom golf-terena ili samo gradnjom marina, nego kompletnom ponudom. Što nudimo tom "elitnom turistu" kad iziđe iz svog "elitnog hotela", "elitne marine" i "elitnoga golf-resorta"?
Osim toga, kako je moguće da se golf-tereni planiraju uz samu obalu, a ne, na primjer, u Dalmatinskoj zagori? Bojim se da golf zapravo služi kao pokriće za gradnju hotela uz same terene. Nisam ni protiv marina. No zar nije bolje privesti jahte u naše lučice u našim gradićima na obali i otocima i osigurati prihod njihovim stanovnicima (ali tako da najprije osiguramo vezove za domicilno stanovništvo). Podrazumijeva se da oni koji žele privez u našim lukama trebaju platiti za taj luksuz neku vrstu "spomeničke rente".

8. mit: Sve turističke kapacitete treba privatizirati

Apsurd je da se istodobno tvrdi da je država loš gospodar te da se treba povući iz turizma, a s druge strane traži njezin snažniji angažman na subvencioniranju turizma. Ako je turizam profitabilan, zašto od toga koristi ne bi imala država. A ako nije, zašto subvencionirati privatnika? Ako je problem u nesposobnoj upravi, onda je treba promijeniti, a za to ne treba novi vlasnik. Još je gluplje dovesti privatnog vlasnika, i to stranog, pa ga onda spašavati kad se prezaduži kao što radi država ORCO grupi u "Sunčanom Hvaru".

9. mit: Turizam treba diktirati prostorne planove

Pod diktatom turizma, hrvatske luke polako gube svoju operativnu obalu. Svako mjesto na Jadranu danas planira marinu, ali ne i alternativnu komunalnu luku za lokalno stanovništvo; planira hotelski ili apartmanski kompleks, ali ne i neku tvornicu. Građevinske firme, odvjetničke kuće i agencije za promet nekretnina su jedine koje imaju brzi povrat sredstava u turizmu pri gradnji hotela. No hrvatski je apsurd da razvoj turizma ne diktira ni hrvatska država, ni hrvatsko gospodarstvo, pa čak ni same turističke tvrtke, nego građevinski lobiji.

10. mit: turiste ne zanima hrvatska baština, nego žele "internacionalnu ponudu"

Turisti, naprotiv, žele ekskluzivitet i autohtonu ponudu. Konfekcija ponude nas uostalom ne razlikuje od konkurencije, pa je onda u toj varijanti jedini izlaz u sniženju cijena. Ali mi još uvijek, osim ćevapčića i ražnjića, nemamo autohtoni hrvatski brand ni u prehrani, niti u smještaju. Kad i gdje ste uostalom čuli za "Hrvatski restoran"? Postoje talijanski, argentinski, španjolski, japanski, kineski, indijski, mađarski, francuski, grčki restorani u skoro svim zemljama EU, ali teško da ćete naći nešto što se zove hrvatski restoran. Nemamo uostalom ni našu autohtonu ponudu hrane. Kad ste u nekoj od navedenih zemalja, zna se koje ćete jelo probati. Ali koja su to jela u ovoj zemlji u našim restoranima i u turističkoj ponudi deklarirana kao hrvatska nacionalna jela?