Više desetaka vrsta lijekova, uglavnom skupih, nedostupni su hrvatskim pacijentima, dok ih zemlje EU uredno prepisuju za liječenje svojih bolesnika

Hoće li se 370 milijuna kuna ušteđenih na referentnim cijenama lijekova rasporediti baš na one lijekove koji su pacijentima najpotrebniji, a društvu najkorisniji, pitanje je na koje zdravstvene vlasti u Hrvatskoj ne mogu dati pravi odgovor

Hrvatska je, naime, jedna od rijetkih zemalja europskog kruga čiji zdravstveni sustav, pa tako i potrošnja lijekova, ne počiva na egzaktnim farmakoekonomskim analizama, već se lijekovi nabavljaju uglavnom stihijski, po sistemu niže cijene, piše Novi list.

Više desetaka vrsta lijekova, uglavnom skupih, nedostupni su hrvatskim pacijentima, dok ih zemlje EU uredno prepisuju za liječenje svojih bolesnika.

Sutent i tarceva ove su godine uvršteni na listu lijekova i dostupniji su teško bolesnim hrvatskim pacijentima, no na listama i dalje nema brojnih lijekova za maligne bolesti, poput docetaksela za karcinom prostate ili thyrogena za liječenje karcinoma štitnjače. U ozbiljnom farmakološkom 'manjku' su i rijetke bolesti, od kojih u Hrvatskoj boluje oko 200.000 ljudi, a stručnjaci upozoravaju da HZZO lijekove za te bolesti ne bira po pravilima struke, već po kriterijima niže nabavne cijene.

Posljedice neadekvatnog liječenja, odnosno primjene 'jeftinije' varijante koja nije jednako efikasna kao skuplji lijek, mogu biti višestruko skuplje po zdravstveni sustav u cjelini. Lošije liječenje vodi duljem pobolu i hospitalizaciji oboljelih, što je - upozoravaju stručnjaci - u pravilu znatno skuplje od samog lijeka.

'Farmakološke analize, koje su temelj zdravstvenih sustava u Europi, kod nas nisu 'uobičajene'. Važnije nam je koliko stoji kutija lijeka, nego koliki je ukupni trošak bolesti. Nije važna samo cijena tablete, već i kvaliteta i trajanje života', ističe Ranko Stevanović, predsjednik Hrvatskog društva za farmakoekonomiku i ekonomiku zdravstva.

Naime, ako s jeftinijim lijekom pacijent leži u bolnici dva mjeseca i još mjesec dana provede u toplicama te prolazi dijagnostičko-terapijske postupke i još popije dvije kutije lijeka, na kraju njegovo liječenje ispada skuplje nego da popije sedam skupih tableta, ilustrira Stevanović.

Baš kao ni najbogatije države, poput Švicarske ili Japana, koji za zdravstvo izdvajaju višestruko više od Hrvatske, jednostavno ne možemo platiti sve skupe lijekove i baš zbog toga treba voditi računa da se novac za lijekove što racionalnije troši, kaže Stevanović. Dodaje da hrvatskom zdravstvu treba farmakoekonomska analiza jer je to u interesu pacijenta, ali i zdravstvenog sustava, HZZO-a i države u cjelini.

Sličnog su mišljenja i u Koaliciji udruga u zdravstvu (KUZ), gdje smatraju da je krajnje vrijeme da zdravstvene vlasti angažiraju neovisnu instituciju za izradu farmakoekonomske analize. Ona bi pokazala ide li aktualna politika lijekova u dobrom smjeru ili su jeftiniji lijekovi skuplji i za zdravstveni proračun i za državu.

'Nije nam jasno zašto lijekovi poput thyrogena za liječenje karcinoma štitnjače nisu uvršteni na listu lijekova, s obzirom na to da se radi od pedesetak pacijenata koji su životno ugroženi', ističe predsjednica KUZ-a Mensura Dražić. Brine je što zdravstvena administracija često ignorira mišljenje struke pri odabiru lijeka, a vodi se načelom cijene.