U hrvatskom dijelu Jadranskog mora godišnje smrtno strada između deset i dvadeset ronilaca

Godišnje pogine između deset i dvadeset ronilaca. Često se umjesto obveznog jednotjednog početnog tečaja odradi ubrzano samo tri-četiri dana ronjenja. Roniocima je, čini se, najvažnije dobiti potvrdu kojom mogu nakon toga jurnuti u podmorje od Jadrana do Maldiva, piše Vjesnik

U hrvatskom dijelu Jadranskog mora godišnje smrtno strada između deset i dvadeset ronilaca. Među žrtvama brojniji su ronioci na dah nego oni koji kreću u podmorje s bocama na leđima punjenim komprimiranim zrakom.

U Hrvatskoj se godišnje proda oko 40.000 ronilačkih iskaznica, a u more zaroni, prema stručnim procjenama, i više od 100.000 ljudi jer ronioci na dah nisu dužni kupiti tu iskaznicu, već to moraju učiniti jedino oni koji rone s bocama. Proteklog vikenda u našem moru poginula su tri ronioca, a dvoje je završilo na oporavku u barokomori.

Uglavnom stradaju mlađi i neiskusniji ronioci, među kojima je mnogo stranaca. Gdje su ti nesretnici kobno pogriješili, pitali smo Josipa Bilića, dugogodišnjeg instruktora ronjenja u klubu podvodnih aktivnosti »Kostrena« u Kostreni.

»Ronjenje je postalo masovna rekreacija, posebice ljeti. Njime se rekreativno mogu baviti i oni prosječnih psihofizičkih sposobnosti, pritom mislim na ronjenje s bocama jer tada osoba nije izložena posebnim naporima, od kojih je možda najveći - doći do obalnog ruba u ronilačkoj opremi teškoj oko 35 kilograma. Naravno, prethodno treba obvezno proći osnovni jednotjedni tečaj ronjenja«, objašnjava nam Bilić.

Treba naglasiti da se s komprimiranim zrakom smije roniti do 40 metara dubine, a dublje od toga roni se s mješavinom plinova, primjerice nitroksom, što znači da je u bocama veća količina kisika i drugih plinova, što omogućava duži boravak na dubini ispod 40 metara, a smanjuje se i vrijeme dekompresije. Naime, s komprimiranim zrakom na dubini od 40 metara može se ostati oko pet minuta.

Ljudi zavole ronjenje jer ih ono pod morem uvodi u bestežinsko stanje, koje ronilac regulira količinom zraka u zračnom prsluku. Ipak, komercijalizacija ronjenja učinila je svoje, pa zbog pohlepe voditelja pojedinih ronilačkih centara, ne samo u nas nego i u svijetu, sve je češća pojava da ronioci umjesto obveznog jednotjednog početnog tečaja odrade ubrzani tečaj od samo tri-četiri dana.

Naravno, sve to plate kao sedmodnevni tečaj čija je cijena između 250 i 300 eura. Roniocima je važno da su dobili potvrdu kojom mogu nakon toga jurnuti u podmorje, od Jadrana do Maldiva, a organizator ronjenja pokupio je novac bez previše uloženog truda i sredstava. Jer, za polaznike tečaja organizator je dužan osigurati svu potrebnu ronilačku opremu.

Na našoj obali postoji dvjestotinjak ronilačkih centara, a dio ih je u vlasništvu stranaca, prvenstveno Nijemaca, Mađara, Čeha, Slovaka, Slovenaca, Rusa... koji ne samo da dovode goste iz svojih zemalja na ronjenje, već i svoje instruktore.

Među strancima na privremenom radu u Hrvatskoj brojniji su upravo instruktori ronjenja. U našoj zemlji djeluje 15 ronilačkih asocijacija, odnosno škola ronjenja koje imaju verificirane programe za obučavanje ronilaca, neke samo za početnike, a neke i za više kategorije, uključujući onu za instruktore. Te škole djeluju u ronilačkim udrugama i centrima.

Prema istraživanju Instituta za turizam, ronjenje je kao motiv dolaska gostiju u Hrvatsku na jedanaestom mjestu, a riječ je o mlađima od 30 godina koji dolaze prijateljima ili obitelji.

Sve više ronilačkih centara na našoj obali dobro je opremljeno i smješteno u reprezentativnim objektima, ali je još dosta onih koji djeluju kao »Rokotours« - u garaži u koju se stavi kompresor za punjenje boca, nekoliko ronilačkih odijela i kreće se u ronilački biznis. U takvim slučajevima najčešće se radi o tvrtkama registriranim za stotinu djelatnosti, među kojima je i ronjenje.

Pohlepa voditelja
Kolika je grabežljivost pojedinih organizatora ronilačkih tečajeva, svjedoči primjer Austrijanca koji je svojedobno na Kvarner dovezao autobus pun svojih starijih sugrađana, muškaraca i žena u dobi između 60 i 70 godina, kojima je obećao brzopotezni tečaj ronjenja, ne mareći pritom previše za to da bi netko od tih kandidata prilikom urona mogao »zaboraviti« disati. Nakon što je toj grupi u Kostreni ljubazno objašnjeno da tu neće moći učiti roniti, produžili su dalje niz obalu sve dok nisu našli centar u kojem su im dopustili da pristupe tečaju ronjenja.