Kao ogledni uzorak za svoju emisiju, s dobrim je razlogom odabrao kontroverze koje izazivaju istraživanja klimatskih promjena

Iskustvo pokazuje da afere poput Climategatea, čak i kada se pokažu prenapuhanima ili neutemeljenima, znaju poljuljati povjerenje javnosti u znanstvenike i njihove metode. Zašto je tomu tako i što je po tom pitanju moguće učiniti, istražio je britanski genetičar, nobelovac sir Paul Nurse.

U izvrsnom dokumentarcu 'Znanost na udaru', emitiranom prošli tjedan na BBC-ju, dr. Nurse, koji je odnedavno i predsjednik ugledne britanske znanstvene institucije Royal Society, otkriva da odgovori na ovo pitanje nisu ni jednostavni ni jednoznačni. Kao ogledni uzorak za svoju emisiju, s dobrim je razlogom odabrao kontroverze koje izazivaju istraživanja klimatskih promjena.

Naime, poznato je da su oko pitanja zagrijava li se Zemlja i je li za to odgovoran čovjek sa svojim emisijama stakleničkih plinova, već godinama podijeljeni kako političari i interesne skupine, tako i široka javnost, a ovu polarizaciju dodatno je 2009. pojačao skandal s curenjem e-mailova jedne od vodećih znanstvenih institucija svijeta na tom području, britanskog Climatic Research Unita (CRU), čije je podatke u svojim izviješćima koristio i UN-ov Međudržavni panel za klimatske promjene (IPCC). Nurse je stoga odlučio o ovom problemu porazgovarati sa svim uključenim stranama.

Budući da je istraživanje klime, njezinih promjena i njihovih uzroka izuzetno složen znanstveni proces koji zahtijeva vrhunske stručnjake i sofisticiranu tehnologiju, britanski je nobelovac, u nastojanju da otkrije istinu o globalnom zagrijavanju, na svom studijskom putovanju prvo posjetio NASA-u, čiji sateliti i instrumenti, protivno općem dojmu, ali i imenu agencije, više prate što se zbiva na Zemlji nego u svemiru - agencija samo na istraživanja klime godišnje troši više od dvije milijarde dolara.

NASA-in stručnjak Robert Bindschadler uvjerio ga je da je nebo nad našim planetom danas izuzetno dobro pokriveno s nekoliko desetaka klimatoloških satelita brojnih svemirskih agencija, od američkih, preko europskih, do indijskih i japanskih.

Bindschadler ističe da je, zahvaljujući terabajtima i petabajtima informacija koje prikupljaju različiti uređaji, danas moguće prilično dobro očitati promjene u temperaturama i klimi te čak računalnim modelima predvidjeti klimatske uzorke.

'Zemlja se definitivno zagrijava. Klima se mijenja. Samo u proteklih 50 godina prosječna je temperatura porasla za tri četvrtine Celzijevog stupnja', ustvrdio je NASA-in stručnjak. 'Ovaj trend nastavit će se i narednih desetljeća. Klima se mijenjala i u prošlosti, međutim, danas se ona mijenja izuzetno brzo', upozorio je Bindschadler.

Ove zaključke potvrđuje i obilje drugih informacija prikupljenih posljednjih desetljeća, pa se može očekivati da o tom pitanju postoji konsenzus, međutim, ispitivanja javnog mnijenja pokazuju da dobar dio čovječanstva još uvijek nije uvjeren u klimatske promjene i njihove uzroke.

Dio odgovornosti za ovu zbunjenost snose i sami znanstvenici. Naime, iako u manjini, čak i neki klimatološki stručnjaci sumnjaju u utjecaj ljudi na globalno zagrijavanje. Tako, primjerice, atmosferski fizičar prof. Fred Singer sa Sveučilišta Virdžinija ističe da nema dovoljno podataka koji bi potvrdili da emisija CO2 ima značajan utjecaj na rast temperatura. Singer je uvjeren da klimatske promjene uzrokuju prirodni procesi, osobito solarne aktivnosti, a njegova razmišljanja rado citiraju klimatski skeptici širom svijeta. Ove njegove tvrdnje neodoljivo podsjećaju na to da i u Hrvatskoj ima znanstvenika koji sličnim izjavama izazivaju zbunjenost.

Međutim, dr. Nurse ističe da informacije o utjecaju Sunčevih aktivnosti treba pogledati u znatno širem kontekstu mnoštva podataka koji potvrđuju važnu ulogu stakleničkih plinova. U prilog toj tvrdnji dr. Bindschadler kaže da ljudi godišnje proizvedu čak sedam gigatona CO2 godišnje, dok svi prirodni izvori zajedno, koji su i u prošlosti znali utjecati na klimatske uvjete, stvaraju tek jednu gigatonu.

Na ovako podijeljenom tržištu informacija, ako niste znanstvenik, vaša će uvjerenja u dobroj mjeri ovisiti o povjerenju u klimatologe, a ono je ozbiljno narušeno aferom Climategate, zaključio je Nurse i stoga potražio jednog od ključnih aktera skandala dr. Phila Jonesa.

Podsjetimo, samo tri tjedna prije početka važne UN-ove konferencije o globalnom zagrijavanju 2009. godine u medije su procurile tisuće kontroverznih e-mailova znanstvenika iz CRU-a, a neki su zaključili da je riječ o najvećem znanstvenom skandalu u povijesti.

Dr. Jones je Nurseu objasnio što je u tim mailovima bilo najspornije. Njegova ustanova CRU, iako malena, posjeduje pravo mnoštvo meteoroloških podataka iz cijeloga svijeta, među kojima i one o kretanju prosječnih temperatura. Ove informacije temelje se na mjerenjima instrumentima, ali i na istraživanjima zapisa u godovima drveća, posebno kad je riječ o davnim razdobljima u kojima mjerenja nije bilo.

Ova dva izvora uglavnom se kroz povijest odlično poklapaju. Međutim, nakon 1960, neki zapisi u godovima prestali su se podudarati s podacima instrumenata. Iako pravi uzrok ovog razilaženja još uvijek nije poznat, neki stručnjaci pretpostavljaju da nakon određenog temperaturnog maksimuma neke vrste drveća doživljavaju stres i prestaju se ponašati na uobičajen način.

Pripremajući izviješće o kretanju temperatura u posljednjih 1.000 godina za potrebe UN-a, Jones je u svojem grafikonu razdoblja nakon 1960. predstavio na temelju izravnih mjerenja termometrima, a do te godine na temelju godova. Ovo objedinjenje različitih vrsta podataka neki su mediji nazvali prijevarom. No Jones tvrdi da je UN od njega tražio da predstavi jednostavan grafikon za široku javnost koji neće biti zamagljen detaljima o izvorima informacija.

Naknadna istraga pokazala je da je jedan od problema u toj aferi bilo i pitanje slobodnog pristupa informacijama, odnosno komunikacije između znanstvenika i medija, pa Nurse ističe da je projekt očitavanja ljudskog genoma, koji je brzo javnosti predočio rezultate svojih istraživanja, dobar primjer kako se slični problemi mogu izbjeći.

No, zanimljivo je da poljuljano povjerenje javnosti u ovom slučaju nije u potpunosti povraćeno čak ni nakon što su četiri neovisne istrage pokazale da znanstvenici CRU-a nisu lažirali podatke te da nisu imali nikakve namjere prilagoditi ih svojim potrebama. 'Čini se da je ovo najveći znanstveni skandal koji se zapravo nikada nije dogodio', zaključio je Nurse i zapitao se zašto je afera toliko prenapuhana. Odgovor je potražio od Jamesa Delingpolea, novinara britanskog Telegrapha koji je predvodio medijsku kampanju u aferi Climategate.

'Znanstvenici CRU-a su na grafikonu povezali dvije vrste podataka - jabuke i kruške. Znanstvenici to ne rade. Trebali su priznati nedosljednost u svojim informacijama', objasnio je Delingpole. Popularni novinar ističe da ne priznaje kasnije neovisne istrage jer ih smatra običnim 'pranjem prljavog rublja'. Uvjeren je da znanstvenici previše lako daju podršku jedni drugima, postižu konsenzus i izbjegavaju kritičnost. Prema njegovom mišljenju, u ovom je području znanstvenih istraživanja na djelu politička agenda koja odražava interese nekih vlasti i određenih skupina.

Delingpole je u razgovoru također otkrio da je uvjeren da prava znanost nikada nije stvar konsenzusa. Međutim, Nurse ovu tvrdnju brzo dovodi u sumnju postavljajući mu pitanje bi li, u slučaju da mu se otkrije rak, slijedio metodu liječenja koju bi mu sporazumno preporučila većina liječnika ili neku svoju metodu utemeljenu na 'vlastitim istraživanjima'. Vidno uznemiren, Delingpole odbacuje argument kao karikaturu i nastoji skrenuti temu.

U svojem istraživanju Nurse pokazuje da se i analize klimatskih promjena i novih otkrića u tom području često u medijima predstavljaju potpuno drukčije, ponekad i dijametralno oprečnim naslovima.

'Nije čudno da je javnost zbunjena kad čite te različite zaključke. Očito se ovdje znanstvene informacije filtriraju kroz politička opredjeljenja redakcija. Na taj način stvara se za znanost opasna situacija u kojoj mediji i politika iskrivljuju znanstvene podatke, a koja onemogućuje ispravan utjecaj znanosti na društvo. Znanost se nekako mora probiti kroz sve te različite agende', kaže Nurse.

Ističući da je dojam, često stečen u školama, da je znanost uvijek sigurna te da ne podnosi odstupanja, pogrešan, osobito kad je riječ o složenim pojavama kao što je klima, Nurse kaže da klimatski stručnjaci moraju stalno uvjerljivo predstavljati svoj napredak na tom području. Osobito to vrijedi danas, u vrijeme interneta i blogova, kad se svatko može uživjeti u ulogu istraživača ili novinara i širiti svoje ideje i otkrića od kojih će mnoga često postati prave teorije zavjere.

U tom kontekstu Nurse je pokušao saznati je li se Delingpole u svojim istraživanjima služio izravno izviješćima o znanstvenim radovima objavljenim u nekim relevantnim časopisima ili pak sekundarnim, obrađenim informacijama.

'To nije moj posao. Nemam ni vremena ni znanja da sjedim i čitam stručna izvješća. Oslanjam se na one koji to imaju, a ja samo interpretiram interpretacije', odgovorio je novinar Telegrapha. Nurse priznaje da je skepticizam zdrav, ali ne kada je pretjeran i kada dovodi u sumnju apsolutno sve. A između zdravog skepticizma - neophodnog u znanosti - i poricanja koje može usporiti napredak znanosti, karakterističnog za teorije zavjere, postoji tanka, ali presuda linija.

Svoje dokumentarno istraživanje Nurse završava zaključkom da ekstremni skeptici uglavnom prvo odlučuju za koje će se stajalište opredijeliti, a tek potom odabiru one informacije koje će ih poduprijeti. Jedan od najboljih primjera koji uključuje vrlo snažne emocije i polarizaciju je istraživanje genetski modificiranih biljaka i hrane.