Regiju Dalmacija sačinjavale bi četiri dalmatinske županije: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija

Otvaranjem rasprave o decentralizaciji na sastanku Savjeta za gospodarstvo, predsjednik Josipović aktualizirao je i pitanje teritorijalnog preustroja Hrvatske. Izjavom kako 'treba stisnuti zube i decentralizirati zemlju', predsjednik je još jednom neizravno kritizirao sporost i neodlučnost Vlade Jadranke Kosor u provođenju ključnih reformi.

Predsjednikovi savjetnici vodili su raspravu na temelju studije Ekonomskog instituta Zagreb, koja ukazuje na brojne slabosti postojećeg ustrojstva lokalne uprave i samouprave te predlaže mjere za daljnju decentralizaciju i teritorijalni preustroj Hrvatske.

Polazeći od pretpostavke da lokalna i regionalna samouprava bolje od središnje vlasti poznaje javne potrebe i interese stanovnika, u studiji se predlaže prenošenje dodatnih ovlasti sa središnje države na gradove te osiguranje dostatnih financijskih sredstva za njihovo financiranje. Međutim, istovremeno se zaključuje da postojeći broj od 576 jedinica (429 općina, 126 gradova, 20 županija i Grad Zagreb) nije održiv s obzirom na financijske mogućnosti.

To znači da se bi paralelno s decentralizacijom koja podrazumijeva veće ovlasti i više novca lokalnim jedinicama provelo i smanjenje broja jedinica lokalne uprave i samouprave.

Da bi se postiglo djelotvornije i uravnoteženije obavljanje javnih usluga, studija predlaže tri skupine mjera za decentralizaciju. Ponajprije, traži se jasna raspodjela obaveznih nadležnosti između općina, gradova, velikih gradova i regija, koje bi zamijenile sadašnje županije. Drugo, predviđa se promjena načina financiranja koja će jedinicama omogućiti stabilne prihode.

Treći prijedlog, koji će zasigurno izazvati najviše polemika, jest reorganizacija lokalnih jedinica, koja predviđa značajno smanjenje njihova broja.

Nova teritorijalna podjela provela bi se na osnovi tri kriterija: broja stanovništva, proračunskog kapaciteta te specifičnih povijesnih, kulturnih i drugih kriterijima. Prema prijedlogu stručnjaka s Ekonomskog instituta, općine bi trebale imati najmanje 2.000 stanovnika, gradovi najmanje 10.000 stanovnika, a veliki gradovi minimalno 35 tisuća stanovnika. Ako se prihvati navedeni prijedlozi, samo prema prvom kriteriju oko polovine općina i gradova izgubilo bi sadašnji status.

Teritorijalni preustroj predviđa i okrupnjavanje postojećih 20 županija u sedam regija. Umjesto Koprivničko-križevačke, Bjelovarsko bilogorske, Međimurske i Virovitičko-podravske županije dobili bismo regiju Međimurje, Podravina i zapadna Slavonija. U sastavu regije Sjeverozapadne i središnje Hrvatske našle bi se Krapinsko-zagorska, Varaždinska, Karlovačka i Sisačko-moslavačka županija.

Regiju Dalmacija sačinjavale bi četiri dalmatinske županije: Zadarska, Šibensko-kninska, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija. U sastav regionalne cjeline Lika ušla bi samo Ličko-senjska županija. Istarska i primorsko-goranska županija pretvorile bi se u regiju Istra, Primorje i Gorski kotar. Četiri slavonske županije (Brodsko-posavska, Osječko-baranjska, Požeško-slavonska i Vukovarsko-srijemska) ušle bi u sastav regije Slavonija, a Zagrebačka regija obuhvatila bi Grad Zagreb i Zagrebačku županiju.

Regijama je namijenjeno koordiniranje lokalnog i regionalnog razvoja kroz brigu o mrežama ustanova. Između ostalog, regije bi bile odgovorne za utvrđivanje mreže primarne i sekundarne zdravstvene zaštite, obrazovnih ustanova, ustanova u području socijalne zaštite i ustanova u kulturi. Regije bi i financirale sekundarnu zdravstvenu zaštitu i osnovno i srednje školstvo u pojedinim općinama i gradovima, a bile bi odgovorne i za prostorno planiranje i zaštitu okoliša.

Uz postojeće nadležnosti (dječji vrtići, osnovne škole, zbrinjavanje komunalnog otpada, održavanje javnih površina, javne vatrogasne postrojbe, javne knjižnice, vodoopskrba i odvodnja, održavanje lokalnih prometnica i javne rasvjete), decentralizacijom bi se gradovima prepustile ovlasti srednjoškolskog obrazovanja i centara za socijalnu skrb.

Veliki bi gradovi (iznad 35.000 stanovnika), uz navedene nadležnosti, preuzeli obveze financiranja i upravljanja primarnom zdravstvenom zaštitom te financiranja ustanova u kulturi i javnih cesta.

Kako bi gradovi i općine mogli financirati nove nadležnosti predlaže se i unapređenje postojećeg načina financiranja. Novi modeli financiranja, između ostaloga, uključuju povećanje udjela lokalne uprave u podjeli poreznih prihoda sa središnjom državom, uvođenje poreza na imovinu umjesto komunalne naknade te povećanje prireza.