Svaki treći umirovljenik je korisnik invalidske mirovine

Dobar dio invalida u Hrvatskoj samo traži način kako ostvariti što veću invalidninu, tuđu pomoć i njegu ili neko treće davanje. Žalosno je da, primjerice, osoba kojoj je amputirana ruka ili noga ili završi u kolicima odmah traži put do invalidske mirovine, piše slobodnadalmacija.hr

Zamjetan broj osoba s invaliditetom inzistira samo na pravima, koje im osigurava netko drugi, a istodobno, nažalost, ne osjećaju potrebu za odgovornošću i obvezom. Svemu tome treba pribrojiti i one osobe koje su iskoristile sustav i invalidnost stekle na sumnjiv način. Sva ta davanja ne mogu podnijeti ni države koje su deset puta bogatije od Hrvatske.

Upozorava to Ante Raos, predsjednik Mreže udruga osoba s invaliditetom Dalmacije (MUOSID), napominjući kako u takvoj situaciji uopće ne začuđuje podatak da se Hrvatska po broju korisnika invalidskih prava nalazi na vrhu europske ljestvice.

Naime, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, svaki osmi stanovnik Hrvatske koristi neko od invalidskih prava, što daje stopu od 12 tisuća korisnika na sto tisuća stanovnika, dok je, primjerice, stopa u Mađarskoj 7000, Austriji 5000, a Italiji 3000 korisnika invalidskih prava na sto tisuća stanovnika. Također, gotovo svaki treći hrvatski umirovljenik korisnik je invalidske mirovine, a u usporedbi s prosjekom članica Europske unije, Hrvatska ima veći udio rashoda za invalidske mirovine u BDP-u, kao i u ukupnim rashodima za mirovine.

Mr. Marijana Bađun s Instituta za javne financije u Zagrebu objašnjava kako je mirovinski sustav odraz ukupnog stanja u državi.
- Nedovoljno promišljen zakonski okvir, posljedice rata, loša obrazovna struktura, visoka nezaposlenost, nedovoljno dobri uvjeti rada, nejednakosti u pravima, relativno loše zdravstveno stanje građana i nedovoljna briga o vlastitom zdravlju, te raširena korupcija utjecali su na činjenicu da Hrvatska ima velik broj korisnika invalidskih mirovina, čak 27 posto od ukupnih korisnika mirovina, a to su ujedno i problemi koje Hrvatska treba rješavati neovisno o mirovinskom sustavu - naglašava mr. Bađun.

I Ante Raos se slaže da je zakonski okvir u Hrvatskoj loš. Preuzet je, kaže, iz bivšeg sustava i nije usklađen s europskim zakonima.
- U Hrvatskoj nije provedena kategorizacija invalida, pa sve osobe s istim postotkom oštećenja primaju isti iznos invalidnine. Evo, i ja imam 100-postotnu invalidnost i vozim automobil, krećem se, dok neke druge osobe ne mogu ustati iz kreveta. Loše rješenje je i što se oštećenja zbrajaju, pa recimo neka osoba može imati oštećenje noge od 20 posto, ruke 30, te vida i sluha po 25 posto i onda je ta osoba 100-postotni invalid. To je totalna glupost - oštar je Raos.

Za promjenu takvog nelogičnog i realno neodrživog stanja nužno je, kako kaže Raos, “duboko zaorati brazdu”, odnosno promijeniti socijalni sustav i okrenuti ga, ističe, u korist sviju, a ne u korist pojedinaca koji ga iskorištavaju kako bi sebi osigurali egzistenciju. Također, dodaje Raos, invalide treba integrirati u društvo jer su to, kako ističe, osobe koje imaju kreativnost i radne sposobnosti i mogu stvarati nove sadržaje i nove vrijednosti, razumljivo u okviru svojih mogućnosti. U Hrvatskoj, prema podacima državnog Zavoda za javno zdravstvo, žive 529.103 osobe s invaliditetom, od čega je njih njih 277.005 u radno aktivnoj dobi, međutim, od tog je broja zaposleno samo njih 14.073.

Raos ukazuje kako je nužno podignuti svijest kod poslodavaca, ali istodobno treba raditi i s invalidima jer velikom dijelu njih nedostaje motiviranosti i samopouzdanja, što ih koči u nalaženju posla.

MUOSID stoga upravo provodi takav projekt za podizanje samopouzdanja, za koji su dobili novac pretpristupnih fondova EU-a. Problem je i što je otprilike polovica osoba s invaliditetom, prijavljenih na Zavodu za zapošljavanje, nezaposleno dulje od pet godina, a ta dugotrajna nezaposlenost za posljedicu ima sve rjeđe javljanje na natječaje za posao jer se, pokazala su istraživanja, većina invalida pomirila s time da ne radi.